Borba vrednija od svakog blaga



Od trenutka kada sam ostala trudna nisam imala dileme oko dve stvari - da želim apsolutno prirodan porođaj bez epidurala i da želim da dojim svoju bebu. Čak nisam kupila ni jednu jedinu flašicu za rezervu, već sam to uradila posle porođaja, kada sam morala da se izmlazam.
 

Pročitajte još priča koje učestvuju u konkursu:
Priča jedne mamice >>>
Naš trenutak >>>
Ljubav je jača od bola >>>
Dojenje i nova trudnoća >>>

Dojenje - Moj najveći uspeh >>>
Dojenje - prva NAŠA priča >>>
Moja priča o dojenju >>>
Nešto najdivnije na svetu >>>
Zadovoljne smo i beba i ja >>>
Dojila sam prva tri meseca >>>
Nema mleka >>>
Imala sam veliku želju da dojim bebu >>>
Neprocenjiva bliskost >>>
Borba sa sobom i okolinom o dojenju >>>
Dojenje sa kolena na koleno >>>
Majčino mleko je belo zlato >>>
Priča o Vuku, Maši i dojenju >>>
Težak zadatak, ali divan osećaj >>>
Priča o dojenju: Moj princ i ja >>>
Bila sam odlučna da ću dojiti svoje ćerke >>>
Dojenje je najbolji početak za bebu >>>
Dojenje je najlepša stvar na svetu >>>

Naoružajte se dobrom voljom i strpljenjem! >>>

Teško jeste, ali ne odustajte >>>

Budite strpljive i uporne >>>

Povezanost majke i bebe je najvažnija >>>


Posle porođaja koji je protekao brzo i školski, moja Anđelija i ja smo ostale u bolnici šest dana zbog njene žutice. Tada nisam imala iskustva, ali sada znam, po meni su u porodilištu grešili jer su mi na "podoj" donosili bebu koja je prethodno nahranjena veštačkim mlekom (na usnicama se vidi trag da je bljucnula), koja spava, koja ima žuticu i koja je u mojim rukama uvek spavala i bila apsolutno nezainteresovana za sisanje, tako da ona tih prvih dana nije ni uzela kolostrum od mene.

Meni mleko nije krenulo odmah kao nekim mamama u sobi, prosto sam bila ljubomorna na njihove od mleka umazane spavaćice i na njihove bebe koje su halapljivo sisale. Meni u tom periodu u bolnici mleko nije išlo, tako da su sestre u boksu procenile da ja ne mogu da dojim - dođu ujutro, pipnu dojku brzinom munje i to je to.

A ja sam želela da dojim mog anđela - masirala sam grudi i izmlazala se na tri sata svakog dana. Ni jedna sestra mi ni jednom nije ni rekla ni pokazala kako da uspostavim prvi kontakt dojenja sa bebom. Ponavljam, donosili su je situ na podoj. Jednom mi je sestra rekla kada je donela - "Ovo tvoje dete je najglasnije u boksu uzbunjuje svu decu, potrudi se da sisa.” Ali sve ovo uviđam tek sada, sada znam kako ću drugi put razgovarati sa njima i šta ću tražiti.


Kada smo došle kući, žutica se nastavila pa je ona i dalje dosta spavala. Prvu noć je lepo spavala, dojenje je opet bilo bezuspešno a ujutru... Grudi su mi natekle kao da da ih je neko naduvao pumpom za bicikl! I tvrde i otečene i bolne, žlezde kao lešnici... Da nije bilo moje mame koja je odmah došla i izmasirala mi grudi tako da sam htela da plačem od bolova, ja bih garantovano dobila mastitis. Grudi su mi odmah omekšale i krenulo je izmlazanje... Ona spava, ja se mlazam, ona neće da jede... Muke žive.

Posle tri dana kod lekara su ustanovili da je izgubila 130 g, i po savetu sam svoje izmlazano mleko sipala u flašicu sa kašičicom i kljukala je kao gušče, a onda dodavala veštačko mleko da ne bi i dalje gubila drastično na težini... Kada se samo setim naježim se. Ona na bradavici drema, gnjavi bradavicu, vlaži i mljacka, iako sam ja sve činila da je stavim u pravilan položaj... Ragade, crvenilo, mlazanje, flašica sa kašičicom i u krug...

Ali nijednog trenutka celoj toj muci meni nije na pamet palo da odustanem. I taj moj trud se isplatio. Posle nekog vremena, odnosno, prvih desetak teških dana, malena je počela lepo da sisa, morala sam i dalje da se izmlazam jer sam imala puno mleka, a to je začarani krug - što se više mlazaš više se mleka stvara. Nakon nekog vremena i to se stabilizovalo. Ta sreća, njeno mahanje ručicama, zvukovi ushićenja i sjaj u širom otvorenim očima dok me gleda kada sisa je nešto neprocenljivo. Ti trenuci su za mene bili trenuci kada niko oko nas nije postojao, samo moj mali anđeo i ja, ljubav koja struji medju nama kroz kontakt tokom dojenja...

Dojila sam je svuda bez stida, u parku, kod kuće, u gostima, za mene je to bila i ostala najprirodnija stvar na svetu. Ako se odrasli ne kriju kada sednu na javno mesto da jedu, zašto bih ja morala da se krijem dok moje dete sisa? Sramota je pokazivati dojku javno?! Bože, koliko raznih starleta svakodnevno maše golim ili polugolim grudima sa TV-a i iz novina pa to niko ne smatra sramotnim, već normalnim?! Ja sam ponosna majka koja se izborila sa početnim problemima dojenja i mogu poručiti buducim mladim mamama - nemojte mnogo gledati fotografije srećnih mami sa osmehom na licu kako spokojno doje svoje bebe, to ce doći dosta kasnije. Početak je jako težak, spremite se na mnoge neprijatne situacije, ali zapamtite, kada se sve stabilizuje, osećaj ljubavi i sjedinosti, ličnog i bebinog zadovoljstva je nešto čega ne treba da se odričete tako lako. Ne tražite izgovore, morate malo da se žrtvujete. Morate biti borci za svoje male anđele. Dojenje uspostavlja trajnu vezu između mame i deteta.

Mleko sam imala samo osam meseci, onda je prestalo. Volela bih da sam mogla duže da je dojim ali zahvalna sam i za tih osam meseci čiste srece... :) A da li ću dojiti i kada, ako Bog da, rodim drugu bebu - šta mislite? :)

Tamara Spasić

Ova priča je deo konkursa Moja priča o dojenju. 
Saznajte više o konkursu i nagradama >>>

Napomena: Rubrika MOJA PRIČA predstavlja mesto za iznošenje ličnih iskustava roditelja i nijednog trenutka ne predstavlja zvaničan stav Bebac.com portala.
Objavi ovaj tekst na 
Ostavite komentar


Spina bifida nastaje u prvom trimestru, a može se sprečiti unosom folne kiseline »
Koje lekarske preglede bi trebalo uraditi pre nego što počnete da postite... »
Savršena namirnica za poečtak nemlečne ishrane »
Neke bebe ogladne baš u nezgodnom momentu »