Spontani pobačaj često ostavlja parove slomljenog srca i sa osećajem velike krivice. Neopravdano. Razdvojenost koja se kod mnogo parova javlja nakon pretrpljenog gubitka deteta često bude ignorisana i podrazumeva se da se o tome ćuti. Koliko god da vam je teško da sa drugima pričate o tome, sa partnerom ne smete da ćutite.
Ponekad će biti dovoljan zagrljaj i tišina koja će sve reći. Pokušaj da ponovo zatrudnite ne treba požurivati. Kako telu, tako i psihi treba određeno vreme da nauči da se nosi s tugom i boli, a ujedno i pronađe način kako da sve prebrodi.
Mnogo je saveta o tome kako izbeći rizične faktore, kao što su izbegavanje alkohola, cigareta i droga, izbacivanje stresa iz života i velikih fizičkih napora. Međutim, istraživanje je pokazalo da je i dalje jako puno toga što parovi o pobačaju ne znaju.
Koautor provedene studije na Alber Ajnštajn koledžu u Njujorku, doktor Vilijams navodi kako je mnogo parova ostalo iznenađeno brojkom koliko su zapravo pobačaji česti i da roditelji uopšte ne mogu uticati na to.
Do pobačaja dolazi zato što telo žene iz nekog razloga počne odbijati plod, odnosno ponašati se kao da je strano telo.
Prihvatanje činjenice da ste izgubili dete je teško ali moguće
Od ispitanih 1.000 parova, više od polovine je smatralo da su pobačaji mnogo ređi nego što to zaista jesu, smatrajući da se dogodi u manje od šest odsto trudnoća, dok je postotak znatno veći, između 20 i 25 odsto. Veći deo pobačaja dogodi se u vrlo ranoj trudnoći kada žena još nije ni bila svesna da je trudna, pa kada bismo prebrojili i ove brojke, postotak bi negde dosegnuo čak i 50 odsto.
Dok parovi smatraju da su uzroci pobačaja zbog spoljnih uticaja, do najvećeg dela njih dolazi zbog hromozomskih oštećenja ili strukturalnih abnormalnosti u embrionu ili fetusu na koje nikako ne mogu uticati.
Čak 76 odsto parova izjavilo je kako je stres najčešći okidač za pobačaj, dok ih 22 odsto smatra da su krivac lekovi ili alkohol. Činjenica da možda ne želite dete ili lečenje od polno prenosivih bolesti takođe ne može dovesti do pobačaja bez da su prisutne neke dodatne anomalije i oštećenja.
Čak 47 odsto ispitanih parova koji su doživeli spontani pobačaj osećali su krivicu, 41 odsto je osećalo da je učinilo nešto loše zbog čega je trudnoća prekinuta, a 28 odsto ih se stidelo pobačaja. Nažalost, većina parova nakon gubitka bebe nije naišla na dovoljnu angažovanost medicinskog osoblja kako bi im bila pružena potrebna uteha i informacije.
Upravo zato lekari širom sveta sve više postaju svesni važnosti emocionalne podrške posle pretrpljene teške traume kao što je spontani pobačaj.
Izbegavanje seksualnih odnosa sasvim je uobičajena reakcija nakon pobačaja, ali ono čega ne sme nedostajati je razgovor i pronalaženje utehe u zajedništvu. Ne zaboravite da je i partneru teško!