Dokazano je da nema goreg od zaštitnički nastrojenog roditelja
Uprkos mnogim upozorenjima čini se da je helikopter roditelja u ovom modernom društvu sve više
Helikoptersko roditeljstvo koje slikovito objašnjava o kakvim je roditeljima reč, a odlika je relativno mladih/starih roditelja, sve više pokazuju svoje razorne posledice.
Pojam helikopter roditelja odnosi se na roditelje koji neprekidno lebde nad svojom decom te imaju onaj svojstven stav da će mama i tata uraditi sve umesto njihovog deteta, jer eto, neka dete uživa u tome što je malo dete i samo neka ono još dugo ostane takvo.
Naime, koliko god stručnjaci upozoravali čini se da mnogi roditelji radije rade na svoju ruku smatrajući da baš oni čine najbolje za svoje dete. A tu je jedna reč najočitija: “Zaštita” deteta uvek i svugde.
Zaštita od toga da dete ne padne i ne povredi se, da se forsira razvoj striktno prema kalendaru, do toga da roditelji toliko štite svoje dete čuvajući ga pod staklenim zvonom i ne dopuštajući mu da išta radi na svoju ruku. I tu leži jedna ogromna zamka koju roditelji, ako jednom u životu shvate, najčešće shvate prekasno. Jer je njihovo dete do tada već toliko naviklo da bude zavisno od njih da se više ne može samo tako otkačiti od roditelja i svega onoga što su roditelji do tada činili za njega.
A činili su i čine mnogo toga – od toga da su ih u najranijem uzrastu nosili čvrsto uz sebe, nisu dali detetu da se osamostaljuje od najranijih nogu, pa kada krene škola deca jednostavno ne znaju, jer im se ne dozvoljava: da budu sama, da se nahrane sama, da misle sama, da odu do škole i nazad sama.
Deca takvih roditelja ne znaju sama da napišu i urade domaći zadatak, o svemu što bi dete trebalo već da odluči samo, roditelji odlučuju umesto njih pa zato ne čudi da čak i školske probleme ne rešavaju deca već njihovi roditelji.
Povodom toga napravljen je niz istraživanja kojima je cilj bilo da prikaže stvarne posledice koje na decu ostavlja takav način vaspitanja.
“Moram da priznam da je vrlo sramotno to što profesori danas doživljavaju u školama i na fakultetima, mestima gde bi glavnu reč trebali da imaju profesori i deca, a nipošto ne roditelji. No, toliko često profesori znaju da nalete na roditelja koji dolazi u školu da raspravi stvari s profesorima, gde roditelji insistiraju da se o važnim pitanjima ne raspravlja s detetom već s njima – roditeljima, gde stalno zaboravljaju da bi deca u tom uzrastu ne samo trebala biti samostalna, već bi trebala biti toliko odrasla da na temelju svojih mišljenja mogu da planiraju svoju samostalnu budućnost. Roditelji takvim pristupom deci doslovno ne dopuštaju da odrastu.”, požalio se psiholog Mihael Ungar koji radi na jednom američkom univerzitetu i u poslednje se vreme bavi pitanjima dece ovakvih roditelja.
Kako je nastavio u svom izlaganju: “Današnja deca koja upisuju fakultet ne znaju sama da ispune ni formulare za upis. Profesori doživljavaju takve situacije da ta deca ne samo da ne pokazaju dovoljno samostalnosti da deluju sama već velika većina njih uopšte nema želju da se nametne onako kako bi to trebali ljudi u tom dobu. Moderno obrazovanje toliko insistira na samostalnosti tih mladih ljudi, na obrazovanju koje se neće temeljiti na teoriji već na praksi kako bi mogli izvesti mlade ljude koji će znati da deluju onako kako to od njih traži moderno društvo, a onda doživljavamo situacije u kojima mi decu želimo da podstaknemo na učenje, ali roditelji dolaze na razgovor i spočitavaju nam naše znanje, jer eto, oni smatraju da njihovo dete još nije doraslo takvim zadacima.
Vrlo često čujemo i onu frazu “S obzirom na to da mi roditelji plaćamo njihovo obrazovanje, bilo bi u redu da onda i nas roditelje respektujete u našoj želji da tu decu ponekad jednostavno pustite na miru. S takvim zamkama u našem profesorskom radu zaista je teško uticati na decu.”
A sve to ima još jedan značajan simptom ovog modernog femonema.
Roditelji s jedne strane trepere nad svojom decom, a s druge od iste te dece očekuju samo najbolje rezultate. Zato moderni roditelji toliko i ulažu u sve one vannastavne aktivnosti smatrajući da na taj način detetu pružaju samo najbolje. No kada dete ne pokaže ni vrhunsko znanje ni vrhunske rezultate roditelji najčešće kreću da traže krivca.
To nikada nisu oni, naravno – već profesori, treneri, društvo – na kraju postaje krivo i dete jer eto, oni njemu žele najbolje, a kako im dete vraća?
Trojkom kojom se roditelji ne zadovoljavaju (ta ipak su toliko uložili u svoje dete). Time se onda ne zadovoljava ni dete, ali ono ponekad jednostavno ne zna i ne može bolje pa onda nastupaju trenuci anksioznosti, depresije, nemoći, odustajanja, ljutnje, iskaljivanja besa na usputnim, najčešće nevinim žrtvama.
Škola je jedan problem, no kako se ovaj pojam helikoptera provlači u našem društvu već nekoliko decenija (trend je počeo tamo negde 90.-ih godina prošlog veka), psiholozi upozoravaju na još razornije posledice.
I tako se događa jedna jako loša lančana reakcija. Roditelji koji silno štite svoju decu ne uče ih kako da se zaštite sami, ne dozvoljavaju im da budu samostalni, pa od takvog mladog čoveka jednostavno ne možete ni očekivati da će svoju decu učiti kako postati baš to – odraslo i samostalno dete.
Tu sada već možemo pričati i o tipičnom karakteru dece helikopterskih roditelja koji svoju nesamostalnost/nemoć/neznanje često kriju iza jedne čvrste narcisoidne maske koja se stvarala godinama i to upravo na temelju stava “Moji će mi roditelji pomoći u svemu.
Niko mi ništa ne može dok imam mamu/tatu iza sebe. A to je nešto čemu svedočimo svaki dan”, naglasio je i Ciris Segrin, profesor sa Univerziteta Arizona koji je sa svojim timom takođe istraživao ovu tematiku, a s kojom su zajednički došli do zaključka da su takva deca uglavnom najproblematičnija jer očekuju da im se povlađuje bez ikakvog pokrića. A s takvim je ljudima obično najteže živeti i raditi. Takvu decu doslovno mogu trpeti samo njihovi roditelji, a često više niti oni kada konačno shvate da su u želji da svom detetu pruže samo najbolje, učinili baš ono najgore za njih. Nisu im dali da odrastu. I zato, iako se često kaže da su prve tri najvažnije, možda bi se to trebalo proširiti na prvih 13-15-18, jer to je dob do koje bi deca trebala da postanu apsolutno samostalna i zrela za život.
Do tog uzrasta bi deca trebala da nauče da budu odrasla, a ne da budu deca koja samo posežu za odraslim obrascima ponašanja bez jasnog znanja o stvarnim posledicama u životu.
Unesite termin porođaja ili datum
rođenja vašeg bebca i pratite njegov
razvoj iz nedelje u nedelju.