Aleksandar Jovanović, direktor Osnovne škole „Prota Stevan Popović“ u Čumiću kod Kragujevca, jednom nedeljno dostavlja nastavni materijal učenicima koji nisu u mogućnosti da prate onlajn nastavu i komuniciraju putem interneta sa nastavnicima. Nastavnici pošalju nastavni materijal školskom pedagogu koji nakon toga dostavlja direktoru, a on potom štampa lekcije i zadatke i odnosi učenicima koji ne mogu da prate online nastavu.
Međutim, njegova briga o učenicima nije bila slučajnost tokom vanrednog stanja. Priču o ovoj školi donosi portal
Nova.rs koju prenosimo u celosti.
U poslednjih deset godina, koliko je Aleksandar Jovanović direktor škole „Prota Stevan Popović“ u Čumiću kod Kragujevca, konstantno unapređuje sadržaje u školskoj nastavi i, kako kaže, „u glavu zna“ svako dete.
Učenici imaju plastenik, košnice sa pčelama, štampaju školske novine, crtaju na lipovim daskama, a škola je jedinstvena i po tome što ima sopstveno etno-selo i bavi se obrazovnim turizmom. Etno-selo u seoskoj školi, reklo bi se – ništa neobično. Međutim, ovo „selo“ je jedinstveno, jer se u njemu nalazi autentična kuća s kraja 18. veka, u kojoj je počelo opismenjavanje u Šumadiji.
Ceo kompleks ima osam objekata i predstavlja ambijentalnu celinu šumadijskog domaćinstva od pre 200 godina, a centralno mesto zauzima „Protina kuća“. Aleksandar Jovanović za portal Nova.rs objašnjava da je taj objekat od neprocenjivog značaja za meštane, jer su ponosni na činjenicu da ja baš u njihovom selu osnovana prva škola u Šumadiji još 1792. godine.
— Da bismo objasnili odakle etno-selo u našem školskom dvorištu, moramo da se vratimo u 18. vek — počinje, gotovo kao kustos u muzeju, da priča direktor Jovanović i dodaje da je prvu školu u Šumadiji osnovao Sremac iz Iriga – prota Stevan Popović.
Protina kuća (Foto: Wikipedia.org)
— Prota Stevan je u Šumadiju došao na poziv bogate porodice Božić iz Čumića, kako bi opismenjavao decu viđenijih meštana u to vreme. U znak zahvalnosti, meštani su mu odmah sagradili kuću u kojoj je on učio decu, u prvo vreme bogatijih ljudi, a kasnije i svih ostalih. Protino podučavanje u sopstvenoj kući smatra se začetkom organizovanog obrazovanja u Šumadiji, tako da smo mi najstarija škola, koja u kontinuitetu radi od 1792. godine. Ta kuća, u kojoj je sve počelo, zauzima centralno mesto u našem etno-selu — objašnjava Jovanović i navodi da to nije prvobitna lokacija, već da je zajedno sa meštanima pokrenuo inicijativu da se kuća „preseli“ u blizinu sadašnje škole.
Etno-selo i ideja o obrazovnom turizmu
Zalaganjem meštana i Zavičajnog udruženja „Čumićani“, osim Protine kuće, u školsko dvorište su „preseljeni“ i drugi objekti s kraja 18. i početka 19. veka, pa se sada u etno-postavci pod otvorenim nebom nalaze koš, mlekar, ambar, kačare i kleta (šumadijski naziv za vajat, odnosno sobu za mladence). Jovanović navodi da su sve objekte za formiranje „Protinog sela“ donirali meštani, a da je ceo proces preseljenja i restauracije bio izuzetno zahtevan, jer je sve moralo da se rastavi na delove, transportuje i ponovo sklapa na sadašnjoj lokaciji.
— Ljudi su poklonili ono što su nasledili od svojih predaka i ja sam im zahvalan na tome, jer sada imamo formirano kompletno šumadijsko domaćinstvo. U svakom objektu je originalno pokućstvo i alat iz tog vremena. Učenici iz naše etno-sekcije prikupili su preko 500 eksponata koji se nalaze u svakom od ovih objekata — kaže Jovanović, dodajući da su za procenu autentičnosti i pravljenje postavki imali veliku podršku stručnjaka iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture i Narodnog muzeja iz Kragujevca.
Uz otvaranje etno-sela, škola je pripremila i obrazovne programe za grupne posete dece iz drugih sredina. U dve velike kačare, formirane su „ambijentalne učionice“ za praktično realizovanje nastave iz predmeta Narodna tradicija, a tokom prošle godine, školu je posetilo oko 400 dece iz Kragujevca i Topole.
— Kada nam dolaze učenici, to je celodnevna zabava za njih. Mi angažujemo seoskog kovača, koji im priča o svom zanatu i pokazuje alat kojim radi. Organizujemo ceo proces pripreme slavskog kolača i predavanje o tradiciji slave, crtanje na daskama od lipovog drveta, presađivanje cveća i obilazak našeg pčelinjaka. Mi se trudimo da im budemo dobri domaćini, a verujem i da oni odlaze puni utisaka — priča direktor.
Časovi biologije u plasteniku
Na konkursu Ministarstva za zaštitu životne sredine, škola je dobila plastenik, u kojem učenici sami rasađuju i uzgajaju cveće, začinsko i lekovito bilje, a školska ekonomija ima i 10 košnica sa pčelama koje je obezbedio Grad Kragujevac. Jovanović navodi da ekonomija za sada ne ostvaruje nikakve prihode, već da je koriste za ogledno prikazivanje na časovima biologije i prirode i društva. Međutim, dodaje, da je u planu izgradnja sušare za šljive koja bi donosila prihod.
— U Čumiću se ljudi pretežno bave voćarstvom, a šljiva je najzastupljenija. Planiramo da otvorimo malu sušaru i meštanima uslužno sušimo šljive, a sav prihode od toga usmerićemo u đačku kuhinju, ekskurzije i besplatne udžbenike. To bi bila održiva ekonomija, jer među meštanima postoji veliko interesovanje za sušenjem šljiva — objašnjava Jovanović svoje planove za unapređenje školskog standarda.
Vajati (Foto: Wikipedia.org)
Nagrađivani i učenici i škola
Seoska škola u Čumiću, na ponos učenika, zaposlenih i svih meštana dobitnik je najvećih nagrada u oblasti obrazovanja, navodi direktor.
Za naročite zasluge u prosvetnoj delatnosti škola je 2015. godine dobila priznanje Sretenjski orden II stepena predsednika Republike Srbije, a 2019. Svetosavsku nagradu Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, kao primer dobre prakse u očuvanju narodne tradicije.
U školi se ponose rezultatima dece u nastavku obrazovanja i navode da je u poslednjih osam godine dvoje učenika proglašeno za đaka generacije u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji, koja važi za jednu od najboljih u Srbiji.
O svim školskim i pojedinačnim nagradama, kao i o novostima u školi i selu, izveštava školski list „Protine novine“ koji uređuju članovi novinarske sekcije. Novine izlaze dva puta u toku školske godine, a prema rečima direktora, to je pravo seosko glasilo, jer učenici u svakom broju pišu i o seoskom životu.