Koji god savet poslušala, znaj da si odabrala pogrešan, baš onaj koji ne pali
Šta god uradila, pomislila, izrekla - nije dobro, neko drugi bi to puno bolje od tebe
Ovo je priča mame Marine Sertić koja je podelila trenutke u kojima je osetila da je dobra mama.
Tri banke, sedam godina radnog staža (od čega tri godine "trudnjačenja" kod kuće), jedan dvogodišnjak, jedan sedmomesečnjak, gomila kućnih poslova i tona čokolade za dodatni impuls energije... I nije tako loše. Gugl mi je prijatelj, a i s Fejsbukom sam si u zadnje vreme na "ti". Tako valjda treba i da bude kada si na porodiljskom, a ja sam evo već drugu godinu za redom.
Kada padne noć preumoran si za kućne poslove, paradoksalno si prenapet da bi zaspao pa onda fino uključiš komp i šaraš Internet prostranstvom kao što si nekad šarala restoranom u potrazi za slobodnim stolom. I neka! Ne pada mi na pamet druženje sa mašinom ili peglom, ionako se previše družimo za moj ukus. Trenutak kada shvatiš kako si se uzbudio / la videvši na reklami parni čistač koji je trenutno na sniženju je trenutak kada treba da podvučeš crtu i zaključiš kako je vreme za malo odmora i opuštanja.
Saveti iskusnih prolaznica
Kad dečja soba napokon utihne, ja sedam na trosed, uzimam tablet u ruke i bežim u virtuelni sviet. Smešno je to kako se, s preuzimanjem roditeljske uloge, polje interesa u potpunosti seli na tekuće probleme sa kojom se susrećete. Tako, na primer, ja majka jednog dvogodišnjaka i jednog sedmomesečnjaka, gutam štivo o dohrani i tantrumima, skokovima u razvoju i tantrumima, nicanju zuba i Tantrum ... Tantrum .... eh da, tantrum. Zvuči kao bolest, deluje kao sudba kleta, a zapravo je nešto najnormalnije i najlogičnije, no često stigmatizirano u društvu. Bauk.
Privatan album
Jednu stvar sam zaključila vrlo rano, usudila bih se reći i pre nego što sam preuzela roditeljsku ulogu, a to je da - svi znaju da odgajaju moje dete ... svi osim mene. I tačka.
Pamtim priču svoje drage prijateljice kako je šetajući sa svojim sinom, koji je spokojno spavao u kolicima, zastajkivala svakih 100 metara kako bi joj iskusne prolaznice udelila zrnce mudrosti kako da mu namesti čarapice. Da, dobro ste pročitali - čarapice. Sva mudrost sveta stala je u desetak kvadratnih centimetara odevnog (obuvnog?) predmeta. Tako su te čarapice bile nepotrebno podvrnute, da bi za sto metara postale nepotrebno nategnute do kraja i kao takve se usecale bebi u bucmaste listove, onda bi za sto metara bile pretanke za doba godine, sto metara dalje bi se magično pretvorile u termo čarape pod kojima nežna koža ne diše... Saga o čarapama verovatno bi potrajala da dotična majka nije odlučila da se vrati u bezbednost sopstvenog dvorišta kako bi sredila misli i sama zaključila kako rešiti problem čarapica. Koliko filozofije oko običnih čarapica, koliko stresa u samo jednom pokušaju šetnje.
Tuđi pogledi na leđima
Zastrašujuće je biti mama. Zastrašujuće je imati živahno dete, uz to još i tvrdoglavo, odlučno, dete koje emocionalno burno reaguje, dete od dve pune godine koje proživljava jedno od najintenzivnijih perioda u svom životu. U šoljicu mleka stavila sam crvenu slamku, a ono je instinktivno poželelo žutu. Kako sam mu to mogla učiniti. Zar mama ne ume da čita misli?
Možda sam mu to namerno uradila zato što se on tek ovog trena prisetio da više voli žutu boju... Ili sam zaboravila da mu u mleko u suprotnom ne uranjam crvenu slamku? Ne, ne, to je kap koja je prelila čašu i on više ne može tako. Usta su razjapljena, glava zabačena unazad, oči i šake čvrsto stisnute, a suze veličine pasulja (ne graška, pasulja!) klize niz crvene obraze.
Krik ranjenog medveda prolama se prostorom. Ne slutim kraj. Osećam poglede na leđima. Čujem ih štaviše. "Bože dragi, šta mu je napravila? Šta sve to zbog slamke? Ne bi on meni tako! Vidi ga što je bezobrazan. Sama je kriva, što mu to dopušta. Meni to moj nikada ne radi, ja se s njim sve lepo u startu dogovorim. A moj je to jednom probao izvesti u radnji i istog sam tog trenutka rešila da mu nikada više nije palo na pamet tako da se ponaša". Nekada se ti glasovi osete u pogledima, a nekada se zaista i čuju.
Biti mama je nezahvalno
Moram pronaći odgovor, gde grešim. Pitaću Gugl. "Dragi gugl, kako biti dobar roditelj?" Gugl izbacuje 67.600 mogućih rezultata. Krenem li sada da ih proučavam možda i pronađem odgovor do sinovog 60. rođendana pa rešim problem pogrešne slamke tako da sve babe ovog sveta mogu da vide kako sam ja super mama. Nije uvek problem u slamki, ponekad su to čarape ili majica, ponekad je slatkiš, ponekad činjenica što mlađe dete baš tog trena držim na rukama. Sve odjednom postaje stresno, napeto. Za sve se traži krivac, sve se pretvara u problem i pritisak, a sve tako brzo prolazi... prebrzo.
Biti mama zapravo je dosta nezahvalno. Šta god uradila, znaj da bi to neko drugi uradio sto puta bolje. Najčešće je to neko ko zapravo ni nema sopstvenu decu. Koji god savet poslušala, znaj da si odabrala pogrešan, baš onaj koji ne pali... I da - sama si kriva za ishod. Šta god da uradila, pomislila, izrekla - nije dobro, neko drugi bi to puno bolje od tebe.
Kako onda da znaš da si dobra mama? Lako. Ako uveče, kad dečja soba napokon utihne, a ti raščupana (ili počešljana), u zamrljanoj odeći (ili skockana), s panda-podočnjacima (ili sa savršenim make-upom) stojiš na vratima i s tupavo-zaljubljenim smeškom gledaš svoju dečicu, misleći pritom kako nema lepših i dražih anđela na celom svetu, onda znaj da si dobra mama.
Ja znam...
Unesite termin porođaja ili datum
rođenja vašeg bebca i pratite njegov
razvoj iz nedelje u nedelju.