Komentari za tekst "Sve više trudnica pati od depresije"

Komentara
11
Ostavite komentar
Takođe imam 29 godina. Patila sam od depresije i ranije i pila lekove ali sam prestala kada sam saznala da sam trudna. Strahovi se samo gomilaju, snage ni za šta nemam. Imala sam te probleme i ranije ali su sada 10x izraženiji. Baš je teško. Stalno se preispitujem i pitam se da li bih se usudila na sve ovo da sam znala u kakvom ću biti stanju.
Ne pomažu mi specijalno ni lekovi koje sam dobila kada je prošao 3.mesec.
Drage mame,imam 30 godina,ovo mi je druga trudnoca,ali nakon 10 godina. Takodje sam imala postporodjajnu,sad sam na pocetku tek,i imam osecaj,straha,panike i svega moguceg i nemoguceg. Volela bih da mi se javi,ako ima neka majka,koja je pila terapiju u trudnoci,cisto da cujem koliko joj je pomoglo i da li je uticalo na bebu. Hvala unapred
Trudna sam,tek pocetak trudnoce😊Pre trudnoce sam imala anksioznost pila lekove neko vreme i onda ih ostavila jer sam planirala trudnocu.Sad me muci konstantna misicna napetost.Znaci, cim se nadjem u nekoj stresnoj situaciji ili sam pod nekom tenzijom ja sam sva u grcu.Sta mislite,da li to moze da utice na bebu?Ne zelim da pijem lekove,jer znam da mogu da naskode a opet se plasim da li ovo moje stanje moze negativno da se odrazi na plod?Hvala vam unapred
Hej devojke ja sam isto bila luda u trudnoci,dosta sam plakala,mislila sam da nisam spremna za dete!Isto tako i kad sam se porodila,sad ima 9meseci i sve mi je na svetu,jedva cekam da poraste i da bude jos zanimljivija!A sto se tice psihijatra meni sad treba,sama sam sa njom po ceo dan...to je jedino naporno u celoj prici...bas nemam pomoc ni od koga...
Imala sam faze i pre trudnoce da zapadnem u depresiju. Kada sam ostala trudna, prva 4 meseca bio mi je haos u glavi, cak sam htela i da abortiram ali je za to bilo kasno. Onda se sve promenilo, razmisljala sam o bebi, radovala joj se ali ulaskom u 9-ti mesec opet me hvata strah i panika da necu voleti svoje dete, da se necu snaci u toj ulozi, da nisam sposobna da budem majka i da mi ovo nije trebalo u zivotu, a tu je i uzasan strah od porodjaja. Pri tome imam 29 godina, nisam neka klinka.
Marija,da li si imala i nekih fizickih simptoma?
Prosla sam iste faze i jos uvijek ih prolazim, s tim sto sam ja u 7mi mjesec. Isto imam 29 godina i mislim se da nisam klinka da ne mogu da prihvatim trudnocu. U pocetku sam bila nezadovoljna sa svime i dosta puta sam pomislila na abortus. Kako je vrijeme proslo prihvatila sam trudnoću ali onda me hvatala panika kako cu se snac, ocu li biti dovoljno sposobna da se bebi posvetim, oce li mi partner biti dovoljna podrska... Kad dobijem te svoje strahove onda njega maltretiram sa tim pricala da sumnjam koliko ce biti uključen i oko toga dramim... Vjeruj mi da ne znam kako cu izgurat do kraja trudnoce sa ovakvim strahovima
I ja sam patika od trudnicke depresije a Boga mi i od postporodjajne... ali kao sto si i sama rekla ja znam koji su uzroci moje depresije, dok me je posle porodjaja najvise pogodilo to sto se od mene ocekivalo da mi odmah kuca bude tip top, da ja budem tip top i da budem non stop sa detetom u rukama, plus sto sam bila za sve osudjivana od najblizih- majke- ako bi mi se dete i malo a da ne pricam neke druge stvari. Bilo mi je uzasno prvih par meseci sve dok nisam na svoju ruku otisla kod psihologa sa sve detetom u rukama i porazgovarala sa njom i isplakala se kao covek. Moj ti je savet potrazi pomoc od psihologa, nije nista sramota veruj mi. Niti sam proglasena ludom niti sam gledana sad kao luda vec tek sad uvidjaju neke stvari koje su mi uradili. I zivce u futrolu sto bi rekla moja pokojna prababa, tek ce nam trebati...
Ovo jeste 95% tačno. Ovo mi je prva trudnoća i kako dani odmiču ja samo upadam u sve veću i veću depresiju. Ušla sam u treći trimestar, ali sam totalno isključena iz svoje trudnoće. Nemam čak ni apetit da jedem kao u početku, samo sam u krevetu, a kada krenem da šetam mnogo sam tužna. Skoro svako veče pred spavanje umem i po pola sata bez prestanka da plačem. Bila sam i te kako pre trudnoće psihički stabilna. Ali ovo sada moje stanje me ubija. Trebam pomoć, ne znam kako da je tražim. I dalje mi nekako neprijatno. Imam čak i neki strah. Ja znam koji su glavni uzorci moje depresije, ali ne znam kako da ih se otarasim ili bar smanjim... Bar tokom trudnoće jer iskreno brinem se za bebu, a počinjem da se brinem i plašim za sebe. Imam samo 21 godinu i ne želim da budem luda ili da ne zavolim svoje dete kada mi ga budu spustili u ruke na porođaju. Šta da radim? Unapred, Hvala.
To je na zalost normalno. Hormoni ti prave haos u organizmu, sto je takodje u tvom stanju normalno. Potrazi strucnu pomoc psihijatra da porazgovarate da on proceni da li mozes da prevazjdjes to depresivno-anksiozno stanje, ili moras krenuti sa terapijom lekovima. Najbolje ce to proceniti lekar. I samo iskreno do kraja da bi mogao da ti pomogne.
ne brini ako ne osetis u prvim momentima ljubav I povezanost. I meni je trebalo oko mesec dana, beba je samo spavala I jela I nekad sam imala osecaj kao I da je nema jer je bila necujna. ali on je sad vec veliki I obozavam ga jer se smejemo, pricamo, pevamo, igramo... sad mi je dan nezamisliv bez njega. treba ti vremena I ne krivi sebe ako bude tako, bice sve u redu
Vratite se nazad na tekst
Ostavite komentar


U videu je na duhovit način prikazana razlika između dojenja prvog i drugog deteta »
Prelepe fotografije majki koje doje blizance »
Nepokolebljiva hrabrost i snaga ljubavi Gordane Branković inspiracija su i podrška svim roditeljima »