Kako izgleda - skoknuti - bilo gde sa dvoje dece
Prošli vikend je bio Grožđebal u Sremskim Karlovcima i odlučili mi da „skočimo“ malo do tamo, da se prošetamo. E sada, kako izgleda to da mi „skočimo“ bilo gde sa dvoje male dece.
Nekako se mi sa svim tim izborimo i donekle se uljudimo uz preskakanje Viktora koji puzi i ima neki afinitet prema vratima i štokovima od vrata – broj čvoruga na glavi to može potvrditi. Uspevamo nekako da zaobiđemo i Luku koji glumi da je avion – širi ruke i trči po sobi. Uradimo proveru: dupla presvalaka za svako dete, vlažne maramice, papirne maramice, užina za obojicu, cucla, voda za obojicu, krema, jakna ako zahladi, telefoni, novčanici, ključevi... Krećemo.
Ja Luku postavljam na sedište, Ana ubacuje stvari iz kolica, a zatim i Viktora na svoje mesto, za to vreme ja ubacujem kolica u auto, puštam Luku da on zatvori svoja vrata (to mu je jako važno) i eto seli smo i krenuli. Usput postoji šansa da se Luka buni oko muzike ili da Viktor zaspi što baš nije najsrećnije, jer onda na svakoj krivini mlati glavom...
Izlazak je: Ja otvaram Lukina vrata da on ne bi krenuo u neke sulude akcije i uzimam kolica iz gepeka. Za to vreme Ana uzima Viktora i stavlja ga u kolica koja sam spremio. Tada ja Luku odvezujem sa sedišta i zatvaramo vrata...
Malo smo se smirili i odlučujemo da napravimo jedan mali krug po štandovima. Dobar izbor vina, ipak Lukinu pažnju su privukli neki odvratni plastični automobili, koji su izgledali kao puževi na točkovima, sa očima, neki najjadniji autići koje sam video u poslednjih 15 godina... Ipak - marketing je čudo. Prodavac ih je „vozao“ i Luka se upecao. Jedva ga ja nekako odvojim od, nazovi „automobila“ kada odjednom nova pretnja: baloni od sapunice. Baloni od sapunice su nešto magično za Luku. Pokušavam da napravim poređenje šta bi ili ko bi meni tako odvukao pažnju. Evo razmišljam i o opcijama koje nisu baš za ove stranice ipak ništa nije za poređenje. Plakali smo kao kiša. Onda smo se malo otimali. Posle smo se malo više otimali i to tako da smo poljubili zemlju celom dužinom. E tada smo jako plakali. Ipak nekako se sve smirilo. Sednemo u baštu i ljubazna konobarica nam kaže da ne služe nikakvu kafu i da idemo tamo dole jer tamo ima i „mesto za decu“. Taman kada sam hteo da je opsujem Luka mi se obratio: „Meni se piški“. Trčanje i traženje najmanje prometnog mesta jer nije bilo šanse da stignemo u bilo kakav WC.
Dok sve ovo traje Ana se bori sa Viktorom koji je imao par svojih, ličnih, tonskih proba. Onako za sebe iz kolica.
Posle sat vremena krenemo nazad.
Spakujem decu prema opisanom protokolu i konačno sednemo u auto. Uf! Na radiju.... U tom trenutku kaže Luka: „Piški mi se.“ Brzo do kuće.
Piškili smo čim smo izašli iz auta. Krećemo prema stanu i stiže mi poruka od drugara: „Šta radite sutra? Hoćete da „skočimo“ do Štranda sa klincima?“
O autoru
Dejan Pataki je tata, koji se posle ludog života u svetu di-džejinga i rock n roll-a skrasio i osnovao porodicu. Njegov mlađi sin Viktor se rodio pet dana drugog rođendana starijeg brata Luke. Dejan piše na http://patakblog.com/
Unesite termin porođaja ili datum
rođenja vašeg bebca i pratite njegov
razvoj iz nedelje u nedelju.
Patronažna sestra koju smo angažovali oko masaže i izmlazanja je optimistična:„Začas ćemo mi to, ne brinite se, uskoro Vaša beba dobija mleko made in...»
Mi imamo takodje dvoje, devojcicu od 3,5god i batu 3,5 mes. u 97% vremena sam potpuno sama sa njima ali sve postizemo. Oboje su divni pa mi ni nije nesto posebno tesko. Taj ulazak u automobil i pakovanja u sedista su mi sada rutina ali u pocetku haaaooos...... Čitaj dalje