Govor, 3.godina

odgovora

Objavljeno

A da li je zabrinjavajuće kada dječak od 3 godine i mjesec dana ne priča?! Činjeica je da je mnogo gledao TV i nije se družio s djecom do prije 6 mjeseci. Sve savršeno razumije, dobrica je i poslušan, ali da izgovori nešto-gotovo nikako. Tek nekad, kada baš ima volje, kaže "mama", "tata" i imitira zvukove domaćih životinja i to je to...

Kako postaći dijete da lakše izgovara riječi?! Hvala.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

A da li je zabrinjavajuće kada dječak od 3 godine i mjesec dana ne priča?! Činjeica je da je mnogo gledao TV i nije se družio s djecom do prije 6 mjeseci. Sve savršeno razumije, dobrica je i poslušan, ali da izgovori nešto-gotovo nikako. Tek nekad, kada baš ima volje, kaže "mama", "tata" i imitira zvukove domaćih životinja i to je to...

Kako postaći dijete da lakše izgovara riječi?! Hvala.

To što se nije družio, ne mora da znači da od toga ne priča.

A jel mu vi non stop pričate? Sa detetom treba raditi i pričati mu non stop, al opet ima dece koja kasnije progovore.

Jel on inače ćutljiv i miran? Miran u smislu - ne jurca, ne baca igračke, ne traži da ide napolje?

I još jedno pitanje: Jeste bili kod logopeda? Nemate to u sklopu redovnog godišnjeg sistematskog?

U uzrastu je kad bi već trebalo sve da priča.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Verovatno nije alarmantno, ali svakako bi trebalo nešto da preuzmete. Prvo da posetite logopeda, pa krenete odatle.

Dete od 3 godine bi trebalo već da priča i sklapa rečenice.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Upravo to što su ti i devoke savetovale. otići kod logopeda i posavetovati se. U tom uzrastu deca pričaju bez obzira da li su bila u društvu dece ili ne.

A podstaći ga na priču tako što ćete svakodnevno komunicirati na razne teme...kroz igru, pesmu, čitanje...u prirodi, u autobusu/autu...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Hvala na savjetima, ali...

Ranije, kada je bio stalno u kući i dok ga je čuvala teta, bio je tih, pasivan, u svom svijetu, sam se igrao, nesiguran dok hoda i sl. Njegova baka je do prije 6 mjeseci reagovala i uticala je na to da se on malo kreće medju ljudima, da se opusti i istražuje... Napredovao je tako što je izgovorio "mama" i "tata", opušteniji je u igri i reaguje kada ga zovete (ranije ste ga mogli 100x zvati, prosto se ne osvrće i ne reaguje)... Išao je u prvatni vrtić i to ga je mnogo promijenilo, u pozitivnom smislu.

Danas, ako mu nešto kažete, posluša, sve razumije, ali ako tražite da on kaže, nema odgovora, nikakvoga. Imitira zvukove domaćih životinja, veselo je dijete, zdravo se hrani, dobrica je...

Problem je što je prvo dijete i prvo unuče, pa su roditelji malo subjektivni i osjetljivi. Baka insistira da ode logopedu, roditelji ne žele, smatraju da je sve u redu. Vodili su ga jednom psihologu i on je rekao da je izuzetno zdravo dijete i da je s njim sve u redu. Moje vidjenje je da se snjim od početka nije mnogo pričalo (roditelji su zaista imali mnogo obaveza, pitanje je koliko se zaista teta bavila njime, u igri i priči, i nije bilo onoga da dijete učestvuje u svome što radite i da mu pričate šta radite i sl.). Smatram se najmanje kompetetnom da nešto kažem, jer nisam ostvarena kao majka, ali sam čitav život u dječijem okruženju. Teško je pristupiti djetetovoj majci, a da ne reaguje burno i da ne bude uvrijeđena...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Ja skapirala da je tvoje dete.

Uf, to sa strane gledano nije baš zgodno da se upustiš u razgovor i savete. Pošto i sama kažeš da je majka takva da to neće mirno prihvatiti.

Žalosno mi je da se roditelji izgovaraju obavezama, i ne znam sa čime, a dete sa tri godine tako malo da komunicira sa drugima...

Evo Mna je primer da sa 4oro dece u velegradu sve može d ase stigne. Možda nije odmorna često, ali stiže da se deci svojoj posveti maksimalno.

Ne znam šta bih ti savetovala.

Jesi videla moju privatnu poruku?

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Moguće da je u pitanju razvojna disfazija. Proguglaj malo, deluje kao to.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Moguće da je u pitanju razvojna disfazija. Proguglaj malo, deluje kao to.

Retkost je da se neko zauzima za tuđe dete, i tome se divim kod ljudi.

Žao mi je što majka neće da sarađuje, i bilo bi super da ovi saveti i dođu do roditelja.

Feniks, zainteresovaa si me da i ja guglam :)

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Ja skapirala da je tvoje dete.

Uf, to sa strane gledano nije baš zgodno da se upustiš u razgovor i savete. Pošto i sama kažeš da je majka takva da to neće mirno prihvatiti.

Žalosno mi je da se roditelji izgovaraju obavezama, i ne znam sa čime, a dete sa tri godine tako malo da komunicira sa drugima...

Evo Mna je primer da sa 4oro dece u velegradu sve može d ase stigne. Možda nije odmorna često, ali stiže da se deci svojoj posveti maksimalno.

Ne znam šta bih ti savetovala.

Jesi videla moju privatnu poruku?

Jesam, hvala, voljela bih da mi malo bolje objasnite o čemu se radi... Kao što vidite, nije moje dijete, pa neki vidljiv pristup djetetu ne bih znala da objasnim roditeljima...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Jesam, hvala, voljela bih da mi malo bolje objasnite o čemu se radi... Kao što vidite, nije moje dijete, pa neki vidljiv pristup djetetu ne bih znala da objasnim roditeljima...

Evo jednog od objašenjenja za Razvojnu Disfaziju - koju je Phoenix naglasila.

"Problemi praćenja brzog govora odraslih

Poznato je da mala deca ne čuju dva uzastopna udara kao dva, ukoliko interval izmedju njih nije bio dovoljno dug da bi ih mogli zapaziti. Sporost prenošenja verbalnih poruka fiziološkim procesima karakteristična je i za decu sa disfazijom. Dobrim delom ona nisu u stanju da uče govor koji čuju oko sebe zato što verbalna informacija za njih protiče suviše brzo. Nedostatak brzog kodiranja podudara se i s nedostatkom trajnijeg memorisanja, tako da se verbalni utisci poništavaju pre nego što trajno bivaju zabeleženi. Deci sa disfazijom se mora obraćati usporeno, malo razvučeno, ponekad i slogovno. Važno je podešavanje tempa i brzine govora prema mogućnostima dečjeg praćenja.

Pažnja

Pažnja je značajan faktor učenja. Deca sa disfazijom ispoljavaju poremećaje pažnje koji se odražavaju u nestabilnosti ponašanja, u nemogućnosti zadržavanja pažnje na slici, priči ili igri. Teškoća ili nemogućnost učenja neke radnje ili pesmice ispoljena je zbog nemogućnosti kontrolisanja redosleda aktivnosti ili redosleda vizuelnih ili auditivnih utisaka. Nedostatak koncentracije pažnje onemogućava stvaranje unutrašnje organizacione šeme tela, slike, slova...

Dečju pažnju u početku privlače jaki stimulusi (draži). Detetova zapažanja o svetu oko sebe su pojedinačna, nezavisna, da bi ih kasnije klasifikovalo i integrisalo.

Dete ne uvidja sve na šta baci pogled. Ponekad njegovu pažnju privlači samo detalj, naročito ako je stimulus jak.

Deca više vole predmete nego slike, i teže im je da sastave figuru od delova nego da celinu rastave na delove.

- - - - -

Pogrešno je mišljenje da govor deteta sa disfazijom samo vremenski zaostaje za razvojem deteta bez govorno-jezičkih teškoća, da inače prolazi sve faze razvoja jedino što ide usporenijim tempom.

- - - - -

Od deteta koje ne govori ne može se očekivati da brzo progovori. Potrebno je da prodje duži vremenski period intenzivnog rada na razvoju subjezičkih funkcija, motorike, pažnje, vizuelne i auditivne percepcije, razumevanja govora, uspostavljanja veza izmedju auditivnih predstava reči i ekspresivnih puteva za govor kao i unutrašnjih, elementarnih jezičkih struktura, pa da se počne realizovati sinteza tih funkcija u ekspresivnom govoru. Akumulacija stimulacija postiže se vežbama. One utemeljuju funkcije na kojima će se razviti govor.

Ni jednog trenutka ne sme se izgubiti iz vida socijalna uloga govora.

Sve što dete uči treba da mu je od koristi, jer reč ima svrhu samo ako je upotrebljiva.

Verbalne stimulacije – njihov osnovni smisao je da se detetu pruži prilika da sakuplja što veći broj jasnih verbalnih utisaka, da te utiske diferencira, da te utiske pamti i prepoznaje kada ih ponovo čuje. Stimulacija je neophodna radi akumulacije karakterističnih auditivnih signala.

Idealan materijal za verbalnu auditivnu stimulaciju čine vokali i slogovi ( e – kao smeh, i – iznendjenje, o – dozivanje, pa-pa, bum, tu-tu, ko-ko, dji-dji, av-av, la-la....) Ovim se glasovima ili slogovnim skupinama mogu dati različita značenja. Daljom dogradnjom slogova stvaraće se prve reči, ali je već i po jedan glas – reč za sebe, ako se osmisli. Zato su ove elementarne vežbe neophodne za auditivni perceptivni razvoj a kasnije i za početne verbalne iskaze.

Verbalni stimulusi moraju biti prijatni, ne sme se preterivati sa dužinom ponavljanja jednog istog signala – da bi se izbegao fiziološki zamor potrebno je češće menjati vrstu verbalnog podsticaja. Verbalne stimulacije treba da su kontrastne: tihe i glasne, visoke i niske, kratke i razvučene,...

Sve verbalne stimulacije treba da imaju oblik osmišljene igre. Dete se ne sme prisiljavati da nešto kaže. Podsticaji se sastoje od stvaranja dobre atmosfere i radosnog raspoloženja za dete."

Izvor: Klik

Ako ukucaš u Google "razvojna disfazija" dobićeš baš puno informacija.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Retkost je da se neko zauzima za tuđe dete, i tome se divim kod ljudi.

Žao mi je što majka neće da sarađuje, i bilo bi super da ovi saveti i dođu do roditelja.

Feniks, zainteresovaa si me da i ja guglam :)

Kada bih ove savjete proslijedila majci, živa ne bih ostala. Svi želimo pomoći i učestvovati, ali bilo koji prisup doživljen je kao atak na majku i nastajao je haos... "Niko nema prava da se petlja u odgoju moga djeteta...", što i razumijem donekle, ali bih voljela da mi neko da savjet šta učiniti, indirektno, što bi pomoglo djetetu da počne izgovarati riječi...?!

Napomenula bih da mu je pri rodjenju jezik bio spojen za donje nebce, ali su ga oni tek sa godinu dana odveli doktoru da to presječe. Mislim da je to znatno uticalo pa on u tih prvih godinu dana života nije prelomio jezik i nije "mrmljao" kako male bebe i čine...

Mnogo je gledao TV. Koliko je to moglo uticati na njega?! Svijet stane kada mu se upali crtić i ništa drugo ne postoji...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Evo jednog od objašenjenja za Razvojnu Disfaziju - koju je Phoenix naglasila.

"Problemi praćenja brzog govora odraslih

Poznato je da mala deca ne čuju dva uzastopna udara kao dva, ukoliko interval izmedju njih nije bio dovoljno dug da bi ih mogli zapaziti. Sporost prenošenja verbalnih poruka fiziološkim procesima karakteristična je i za decu sa disfazijom. Dobrim delom ona nisu u stanju da uče govor koji čuju oko sebe zato što verbalna informacija za njih protiče suviše brzo. Nedostatak brzog kodiranja podudara se i s nedostatkom trajnijeg memorisanja, tako da se verbalni utisci poništavaju pre nego što trajno bivaju zabeleženi. Deci sa disfazijom se mora obraćati usporeno, malo razvučeno, ponekad i slogovno. Važno je podešavanje tempa i brzine govora prema mogućnostima dečjeg praćenja.

Pažnja

Pažnja je značajan faktor učenja. Deca sa disfazijom ispoljavaju poremećaje pažnje koji se odražavaju u nestabilnosti ponašanja, u nemogućnosti zadržavanja pažnje na slici, priči ili igri. Teškoća ili nemogućnost učenja neke radnje ili pesmice ispoljena je zbog nemogućnosti kontrolisanja redosleda aktivnosti ili redosleda vizuelnih ili auditivnih utisaka. Nedostatak koncentracije pažnje onemogućava stvaranje unutrašnje organizacione šeme tela, slike, slova...

Dečju pažnju u početku privlače jaki stimulusi (draži). Detetova zapažanja o svetu oko sebe su pojedinačna, nezavisna, da bi ih kasnije klasifikovalo i integrisalo.

Dete ne uvidja sve na šta baci pogled. Ponekad njegovu pažnju privlači samo detalj, naročito ako je stimulus jak.

Deca više vole predmete nego slike, i teže im je da sastave figuru od delova nego da celinu rastave na delove.

- - - - -

Pogrešno je mišljenje da govor deteta sa disfazijom samo vremenski zaostaje za razvojem deteta bez govorno-jezičkih teškoća, da inače prolazi sve faze razvoja jedino što ide usporenijim tempom.

- - - - -

Od deteta koje ne govori ne može se očekivati da brzo progovori. Potrebno je da prodje duži vremenski period intenzivnog rada na razvoju subjezičkih funkcija, motorike, pažnje, vizuelne i auditivne percepcije, razumevanja govora, uspostavljanja veza izmedju auditivnih predstava reči i ekspresivnih puteva za govor kao i unutrašnjih, elementarnih jezičkih struktura, pa da se počne realizovati sinteza tih funkcija u ekspresivnom govoru. Akumulacija stimulacija postiže se vežbama. One utemeljuju funkcije na kojima će se razviti govor.

Ni jednog trenutka ne sme se izgubiti iz vida socijalna uloga govora.

Sve što dete uči treba da mu je od koristi, jer reč ima svrhu samo ako je upotrebljiva.

Verbalne stimulacije – njihov osnovni smisao je da se detetu pruži prilika da sakuplja što veći broj jasnih verbalnih utisaka, da te utiske diferencira, da te utiske pamti i prepoznaje kada ih ponovo čuje. Stimulacija je neophodna radi akumulacije karakterističnih auditivnih signala.

Idealan materijal za verbalnu auditivnu stimulaciju čine vokali i slogovi ( e – kao smeh, i – iznendjenje, o – dozivanje, pa-pa, bum, tu-tu, ko-ko, dji-dji, av-av, la-la....) Ovim se glasovima ili slogovnim skupinama mogu dati različita značenja. Daljom dogradnjom slogova stvaraće se prve reči, ali je već i po jedan glas – reč za sebe, ako se osmisli. Zato su ove elementarne vežbe neophodne za auditivni perceptivni razvoj a kasnije i za početne verbalne iskaze.

Verbalni stimulusi moraju biti prijatni, ne sme se preterivati sa dužinom ponavljanja jednog istog signala – da bi se izbegao fiziološki zamor potrebno je češće menjati vrstu verbalnog podsticaja. Verbalne stimulacije treba da su kontrastne: tihe i glasne, visoke i niske, kratke i razvučene,...

Sve verbalne stimulacije treba da imaju oblik osmišljene igre. Dete se ne sme prisiljavati da nešto kaže. Podsticaji se sastoje od stvaranja dobre atmosfere i radosnog raspoloženja za dete."

Izvor: Klik

Ako ukucaš u Google "razvojna disfazija" dobićeš baš puno informacija.

Hvala! Još ću malo istražiti, ali to bi moglo biti to ... Teta koja ga je čuvala, jako je brzo pričala, gotovo nerazumljivo, ja sam im rekla, veoma pažljivo, da joj neko treba reći da malom djetetu malo sporije priča da bi razumio i da bi počeo izgovarati riječi, ali sam samo sebi napravila problem... Imale smo svadju i suze sam prolila... Ostaje mi samo djetetova baka (uzgred, moja svekrva) koja je jako zabrinuta i svakodnevno plače jer ne zna šta da učini. Smatram da bespotrebno imaju sukobe i da je djetetu nužan logoped-majka neće ni da čuje.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Kada bih ove savjete proslijedila majci, živa ne bih ostala. Svi želimo pomoći i učestvovati, ali bilo koji prisup doživljen je kao atak na majku i nastajao je haos... "Niko nema prava da se petlja u odgoju moga djeteta...", što i razumijem donekle, ali bih voljela da mi neko da savjet šta učiniti, indirektno, što bi pomoglo djetetu da počne izgovarati riječi...?!

Napomenula bih da mu je pri rodjenju jezik bio spojen za donje nebce, ali su ga oni tek sa godinu dana odveli doktoru da to presječe. Mislim da je to znatno uticalo pa on u tih prvih godinu dana života nije prelomio jezik i nije "mrmljao" kako male bebe i čine...

Mnogo je gledao TV. Koliko je to moglo uticati na njega?! Svijet stane kada mu se upali crtić i ništa drugo ne postoji...

Jaooo, kako ljudi unazade sopstveno dete... :(

Kakva neodgovornost roditelja (i oca koji podjednako nije odgovoran). Ako možeš da pričaš sa ocem ili bakom deteta, predoči im da je to zabrinjavajuće i da neko mora majci tog deteta da otovri oči.

Ne znam samo kako je prihvaćen u vrtiću i kako uošte sa tri+ godine ide, kako traži nošu - ipak to nisu jaslice...

Sa detetom mora mnogo da se radi, ne treba čekati da bude kasno i da sam oporavak traje mnogo duže no što bi trajao da se ode na vreme.

Ti ne znam kako bi pomogla, kad ve ćne možeš ništa reći, a o učiniti je već mnogo teže.

Dete mora logopedu, mora u društvo, mora da ima emotivnu stabilnost u kući i podršku i stimulaciju da priča.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Hvala! Još ću malo istražiti, ali to bi moglo biti to ... Teta koja ga je čuvala, jako je brzo pričala, gotovo nerazumljivo, ja sam im rekla, veoma pažljivo, da joj neko treba reći da malom djetetu malo sporije priča da bi razumio i da bi počeo izgovarati riječi, ali sam samo sebi napravila problem... Imale smo svadju i suze sam prolila... Ostaje mi samo djetetova baka (uzgred, moja svekrva) koja je jako zabrinuta i svakodnevno plače jer ne zna šta da učini. Smatram da bespotrebno imaju sukobe i da je djetetu nužan logoped-majka neće ni da čuje.

Eto, imaš baku, pa pokušajte nekako... Majka i tako ima previše obaveza :angry:<_<:(

Samo me zanima, kako u vrtiću i ako je privatni niko od vaspitača nije reagovao?

I vidite da li oni nekako mogu da pomognu da zajedno "prosvetlite" roditelje i da se detetu pomogne.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Hvala na savjetima, ali...

Ranije, kada je bio stalno u kući i dok ga je čuvala teta, bio je tih, pasivan, u svom svijetu, sam se igrao, nesiguran dok hoda i sl. Njegova baka je do prije 6 mjeseci reagovala i uticala je na to da se on malo kreće medju ljudima, da se opusti i istražuje... Napredovao je tako što je izgovorio "mama" i "tata", opušteniji je u igri i reaguje kada ga zovete (ranije ste ga mogli 100x zvati, prosto se ne osvrće i ne reaguje)... Išao je u prvatni vrtić i to ga je mnogo promijenilo, u pozitivnom smislu.

Danas, ako mu nešto kažete, posluša, sve razumije, ali ako tražite da on kaže, nema odgovora, nikakvoga. Imitira zvukove domaćih životinja, veselo je dijete, zdravo se hrani, dobrica je...

Problem je što je prvo dijete i prvo unuče, pa su roditelji malo subjektivni i osjetljivi. Baka insistira da ode logopedu, roditelji ne žele, smatraju da je sve u redu. Vodili su ga jednom psihologu i on je rekao da je izuzetno zdravo dijete i da je s njim sve u redu. Moje vidjenje je da se snjim od početka nije mnogo pričalo (roditelji su zaista imali mnogo obaveza, pitanje je koliko se zaista teta bavila njime, u igri i priči, i nije bilo onoga da dijete učestvuje u svome što radite i da mu pričate šta radite i sl.). Smatram se najmanje kompetetnom da nešto kažem, jer nisam ostvarena kao majka, ali sam čitav život u dječijem okruženju. Teško je pristupiti djetetovoj majci, a da ne reaguje burno i da ne bude uvrijeđena...

draga od svih recenica, meni je ova zapala za oko najvise. iskreno, ne bi bilo prvi put da deca koja ne pricaju se ispostavi da dobro ne cuju. mozda to nije problem i pretpostavljam da je detetu sluh proveren, zar ne?

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Jaooo, kako ljudi unazade sopstveno dete... :(

Kakva neodgovornost roditelja (i oca koji podjednako nije odgovoran). Ako možeš da pričaš sa ocem ili bakom deteta, predoči im da je to zabrinjavajuće i da neko mora majci tog deteta da otovri oči.

Ne znam samo kako je prihvaćen u vrtiću i kako uošte sa tri+ godine ide, kako traži nošu - ipak to nisu jaslice...

Sa detetom mora mnogo da se radi, ne treba čekati da bude kasno i da sam oporavak traje mnogo duže no što bi trajao da se ode na vreme.

Ti ne znam kako bi pomogla, kad ve ćne možeš ništa reći, a o učiniti je već mnogo teže.

Dete mora logopedu, mora u društvo, mora da ima emotivnu stabilnost u kući i podršku i stimulaciju da priča.

U vrtić je išao mjesec dana. To je privatni vrtić sa petoro-šestoro djece, a nošu ne traži (ako sam dobro razumjela, to je tuta), jer još nosi pelene. Baka ga je vodila u vrtić, mama je zaposlena, ali je na početku plakao (standardno), jer se plašio okoline i novih ljudi... Baka je sjedila s njim i postepeno, kada je odlazila, obećavala mu je da će se vratiti po njega a da se on igra... Prihvatio je, ali se odvajao i nije se igrao sa drugom djecom; kada sva djeca poslušaju nešto tete u vrtiću, on nije reagovao. Ali se postepeno opuštao i počeo je imitirati dječije pokrete i ponašanje... Taj vrtić mu je mnogo pomogao, jer je počeo da se okrene kada ga zovete, a ranije nije reagovao...

Sve što ste rekli, ja znam, jer sam mnogo djece hranila, čuvala, kupala, počevši od moga malog brata do druge djece unutar moje familije, ali je teško doprijeti do majke... Otac je s njom imao sukobe jer se nalazio između majke i žene, ali se sve na tome završavalo i ništa se konkretno nije poduzimalo.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

draga od svih recenica, meni je ova zapala za oko najvise. iskreno, ne bi bilo prvi put da deca koja ne pricaju se ispostavi da dobro ne cuju. mozda to nije problem i pretpostavljam da je detetu sluh proveren, zar ne?

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

draga od svih recenica, meni je ova zapala za oko najvise. iskreno, ne bi bilo prvi put da deca koja ne pricaju se ispostavi da dobro ne cuju. mozda to nije problem i pretpostavljam da je detetu sluh proveren, zar ne?

Ja u ovo sumnjam - draga vidiš i da su ga na operaciju jezika vodili sa godinu dana...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

draga od svih recenica, meni je ova zapala za oko najvise. iskreno, ne bi bilo prvi put da deca koja ne pricaju se ispostavi da dobro ne cuju. mozda to nije problem i pretpostavljam da je detetu sluh proveren, zar ne?

I ja sam na to sumnjala, kada je imao godinu i po, dvije, posebno zbog toga što je jedno dijete, meni blisko, gluvonijemo, jer na vrijeme nije ustanovljeno da mu je nakon porodjaja ostala voda u ušima.

Ali, mislim da čuje, jer reaguje sada kada ga zovete, reaguje na pjesmice sa zvukovima životinja i kada čuje zvukove iz crtića...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Ja u ovo sumnjam - draga vidiš i da su ga na operaciju jezika vodili sa godinu dana...

Sumnjala sam i na autizam (zvuči surovo, ali sam se ja jako čudila pristupu tome djetetu), jer je bio u svom svijetu, nije reagovao na pozive, igrao se sam, slagao figurice..

Sada je napredovao, ali je sve to daleko od onoga kako bi trebalo biti kod trogodišnje djece...

Sve u svemu, mislim da se njime niko nije dovoljno bavio. Bio je izolovan, u kući, nigdje ga nisu vodili, majka je uvijek bila u grču. Oba roditelja rade, otac radi 3 posla, a majka, kada dodje s posla, fokusira se na kućne poslove i ručak, da je dijete sito i suvo i to je to... JA sam svome suprugu savjetovala da ide kod njih, da se igra s njim i da mu priča, priča, priča (moj brat je sa godinu dana pričao nevjerovatno, milion pjesmica je znao, ma sve...), ali on nije išao jer oni nikada nisu imali vremena i svi su im smetali...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Sumnjala sam i na autizam (zvuči surovo, ali sam se ja jako čudila pristupu tome djetetu), jer je bio u svom svijetu, nije reagovao na pozive, igrao se sam, slagao figurice..

Sada je napredovao, ali je sve to daleko od onoga kako bi trebalo biti kod trogodišnje djece...

Sve u svemu, mislim da se njime niko nije dovoljno bavio. Bio je izolovan, u kući, nigdje ga nisu vodili, majka je uvijek bila u grču. Oba roditelja rade, otac radi 3 posla, a majka, kada dodje s posla, fokusira se na kućne poslove i ručak, da je dijete sito i suvo i to je to... JA sam svome suprugu savjetovala da ide kod njih, da se igra s njim i da mu priča, priča, priča (moj brat je sa godinu dana pričao nevjerovatno, milion pjesmica je znao, ma sve...), ali on nije išao jer oni nikada nisu imali vremena i svi su im smetali...

masa dece zivi taklo tj baka ga gaji, roditelji rade po ceo dan itd , pa pricaju savrseno. mislim da nije to problem sa njim. mada ko zna. ne znam u kakvom si srodstvu sa majkom, to menja dosta pricu da ;i ces joj reci svoje misljenje ili ne.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

A šta si im ti, u srodstvu ili prijateljica?

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

A šta si im ti, u srodstvu ili prijateljica?

Moj suprug je dječaku stric! DAkle, ja sam strina koja obožava to malo stvorenje! Moj odnos sa djetetovom majkom se mnogo popravio, ali onda kada više ništa nisam pitala za dijete... S namjerom da ostanemo dobre, držim se po strani, ali sam zaista voljna da pomognem tom djetetu. Ona je dobra i brižna prema njemu, mislim da je jako vezana i emotivna..., pa možda zbog toga nije svjesna pojedinih stvari...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Moj suprug je dječaku stric! DAkle, ja sam strina koja obožava to malo stvorenje! Moj odnos sa djetetovom majkom se mnogo popravio, ali onda kada više ništa nisam pitala za dijete... S namjerom da ostanemo dobre, držim se po strani, ali sam zaista voljna da pomognem tom djetetu. Ona je dobra i brižna prema njemu, mislim da je jako vezana i emotivna..., pa možda zbog toga nije svjesna pojedinih stvari...

Želim ti puno sreće :)

Share this post


Link to post
Share on other sites

Objavljeno

Sto se tice tog presecanja ispod jezika to nije toliko retka pojava i ne bi uticala toliko na govor deteta da to nisu tada uradili uticala bi na izgovor pojedinih glasova.

Moze biti razvojna disfazija,ali to kao i autizam to su vec ozbiljne dijagnoze koje se ne mogu tek tako utvrditi na osnovu tvoje price pa ti neko kaze e to je pa i ako je strucnjak.Znaci dete se mora posmatrati,a za to je nazalost potrebno osvescivanje problema u glavi njegovih roditelja,dok se to ne desi ti necec moci nista uciniti.

Moj savet je ako je majka teska za saradnju da se nekako dopre do oca.U kakvim su odnosima braca,ako su u dobrim onda tu moze puno da se ucini- ti muzu,a on bratu polako na fin nacin...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Napravite nalog ili se prijavite da biste odgovorili

You need to be a member in order to leave a comment

Napravite nalog

Postanite član/ica Bebac porodice i uključite se u diskusije na forumu.


Napravite novi nalog

Prijavite se

Već imate nalog na Bebac forumu? Prijavite se ovde.


Prijavite se

  • Članovi/članice na temi   0 članova

    No registered users viewing this page.