Ostala sam trudna u 32 godini, pre svega me je povrijedilo to što su me svrstale u "staroj prvorotki". Kako sam bila puna strahova, a i naše zdravstvo nije baš najsjajno (Makedonija) odlučila sam da trudnoču vodim u privatnoj klinici - Dijagnostički centar u Skoplju, trudnoču mi je vodila Dr. Mirjana. Sve je bilo u redu, dobro sam napredovala sve do 3 mjeseca trudnoče kada sam prokrvarila. Neznam iz kojih razloga, al doktorica mi nije dala njen broj (u slučaju nužde) niti je radila vikendima. Kako sam prokrvarila petkom navečer, otišli smo u Državnoj Ginekološkoj Bolnici. Nažalost dežurna doktorica skoro pa me je zatukla - napala me je da je krvavljenje proizvod moje mašte, da ona gleda ne ehu i vidi kako je sve sa bebom u redu. (Na putu do bolnice krvarenje je bilo prestalo) Poslali su me doma, a kako sam radila, rekli su mi da mogu slobodno na posao. Dali su mi Magnezij, B kompleks i još jedne tablete. Subota ujutru, šok! nemogu opisat taj tren, i taj moj vrisak kada sam vidjela kako obilno krvarim. Svega što se sječam je da me je suprug digao u ruke i taxijem smo odjurili opet do Državne Bolnice. Opet pogađate - ništa - doktorka ne može ustanovit od gde ja to krvarim, sve sa bebom u redu i opet me šalje doma!!!! Ja ležim, mirujem, i čekam...moj suprug prevrče po brojevima telefona, tarži poznate, prijatelje bilo koga tko nam može pomoč a da radi u bolnici. I onda nađe - nađe broj direktora Ginekološke Bolnice Čair, g-dina Jegenija. Pregledao me je - posteljica se odvaja i postoje seriozne indikacije za spontani! Najgore nešto što jedna majka može čut!. Odma mi nađe krevet i ostala sam u bolnici do daljnjeg... Nakon 7 dana krvarenje je prestalo, beba je spašena. Dobivala sam i terapiju za slabokrvnost, kaže da bi to sigurno moj ginekolog morala primjetit! Kako su procedure za mjenjaja matičnog lekara kod nas duge, ja čisto zbog uputnice za porađaj u bolnici ostajem kod nje, redoviti eho, redoviti ctg. Termin mi je bio 25 Maj 2008 pa nadalje. Ja početkom Aprila osječam da nešto nije u redu, osječam kako sam konstantno mokra (več mjesec dana unazad) kao da se pojačano znojiš "tamo"? (instinkt? priroda, netko me čuva?) neznam.. tražim po forumima googlam, sve o micanju bebe tokom trudnoči - nisam ga osječala da me rita, ko što j eto uobičavao, bio je nekako miran... Rekla sam moje sumnje doktorki a ona mi j eodbrusila da je to normalno kada sam se tako jako udebljala??? (35 kg tokom trudnoče) na insistiranje dobila sam uputnicu za Čair. Čekali, nema slobodnog ginekologa - svi na intervencije, moja "veza" cjeli dan operira hitne slučajeve, taj dan je u bolnici bilo ludilo! Taman sam htjela krenut doma, dodđe doktorka sa pacijenticama sa odjela rizične trudnoče, i ja uđoh snjima sa obrazloženjem da se i moja trudnoča vodi kao rizična. Kada me je pregledala samo je napisal auputnicu i HITNO na box! Bebino srce ima jake aritmije, bez plodove vode je - nemože prosudit kolko dugo. Idem se prijavit - kažu mi nema mjesta! Savjetuju me da dođem rano ujutru drugi dan, da če dotle bit mjesta, i da navečer oko 20h kod dežurnog mi naprave CTG. Idemo doma, al nešto mi neda mira, ležim čekam, a moj suprug pokušava dobit Dr. Jegenija na mob. Idemo navečer na CTG, dežurni mi kaže kako je ok sa bebom i da mogu doma. U međuvrijemenu, našli smo vezu - opet za krevet u Državnoj Bolnici ukoliko me ne prime u Čair. Taman smo krenuli doma, kao da ga je sam Bog poslao - Dr. Jegenij na vratima, pogleda mi CTG, pogleda dežurnog! Bebino srce ima nenormalne aritmije a on me želi poslat doma??? Ponovno me Dr. Jegenij pregleda, posjedne me i objasni mi - posteljica je preslaba, otkida se, beba je bez plodove vode, a srce kuca sa jakom aritmijom. On je cijeli dan operirao, a kako je direktor, i sutra dan ujutru je na smijenu, sada je slučajno došao u bolnicu kako bi obišao pacijente, al ja moram hitno na carski. Čovjek nakon cijelog dana operacije, sutra dan je ponovno prva smijena na poslu nije me htio ostavit! Kako je več bilo 22h našli su krevet, prikopčali me na CTG i do ponoči sam bila 20 min na CTG, 10 minuta šetnje po hodniku, sve dok mu nisu javili da je bebino srce smireno i da mogu na operaciju. Beba je rođena 00:35h , mene su jedva osvijestili u 03:45h - nisu me mogli probuditi, jako loše sam podnjela anesteziju jer sam bila jako slabokrvna - pogreška moje matične. I tako, da nije bilo Boga i Dr. Jegenija, moj mali anđeo koji sada ima 2 godine i 3 mjeseca, a možda čak ni ja, ne bi bili danas tu. Moj savjet - slušajte sebe (naravno nemojte preterivat) slušajte šta vam intuicija kaže, i uvijek! al uvijek tražite drugo mišljenje
Nikada nisam razmišljala o trudnoči, niti je planirala. Ostala sam trudna u 32 godini, i moram priznat da me je uvrijedila bolnička "klasifikacija" Uvrstali su me u stare prvorotke!!!! Trudnoča mi je bila jako rizična, al ne vjerujem da je to bilo povezano sa godinama. Po meni jedini hendikep biti mama nakon 30te je to što iamš drugačiji odnos prema djetetu, ne samo odnos, tu je i energija, tu je i kariera (ukoliko se ima) tu su i promjene koje teže se prihvačaju što si zreliji, da ne kažem stariji... Iskreno, da mogu sad vratit vrijeme, ja bih htjela biti mama sa 25, mislim (po meni) da je to najbolje doba za ženu da postane mama. Kako fizički, tako psihički.