[Da li deci dozvoljavate da koriste kompjuter?]

Naš sin (3 g) ima svoj kompjuter vec gosinu i pol, u biti od kada smo skuzili da ima koordinaciju misa i slike. Najprije su to bili logicke igrice za njegovu uzrast sa web stranice babyTv-a , a danas bez problema "lista" crtice ili klipove sa youtuba, igra igrice i sve ostalo što rade malo veca djeca od njega. Zna si sam ukopcati kopm, zna gdje treba kliknuti da bi mu se otvorile određene stranice koje su u memoriji kompa i sl.

Naravno, vrijeme ispred kopmjutera je ograniceno uglavnom su to dva sata u toku dana, kao i kontrola šta se gleda i što se igra (nema nasilnih igrica, niti ove nove crtice japanske produkcije, nema ninđa kornjace ili sl)

I ne utice niti na njegovo vrijeme za igru sa nama ili u parkicima sa djecom...

[Djete ne priča - kada je vrijeme za paniku?]

evo mene i sada kada smo navršili 3 god. i 3mjeseca... i još uvjek isto

Ima pomaka, nije da nije, jedini pomak je u tome što izgovara rijeci, al ih ne sveže u recenicama. Kada želi van on jednostavno kaže "parkić?" ili "deca" (sad je poceo mješati odnosno po nekada izgovori makedonsku, ponekada hrvatsku rec, al ponekada i englesku ) što od crtića, što od igrice, što od emisije ili kad sluša kada razgovaramo sa snahom i bratom...

Bili nedavno kod pedijatra, al on nije primetio ništa neobicno...za 3 mjeseca imamo sistematski kada ce biti i vakcina... svakako ga moram pitati i za logopeda... nema mi druge

[Odvikavanje od pelena]

Uf ta noša i nama je zadavala veeelike (i jos uvjek) probleme.... citala sam i trudila se da ne prisiljavam djete da na "silu" ili "po svaku cijenu" pocne pisat u nosi il na wc... sve sam se nekako nadala da cemo to uspjet tokom ovog ljeta - toplo, nema problema da trckara po stanu i bez gacica... al on niti da cuje! Svaki puta kada bi vidio nosu, ili kada bih ga posjela na wc (imamo dasku za djece) on bi pocinjao panicno vristat! (netko bi pomislio da ga tucemo) Obzirom da jos ne prica (prica ali ne sklapa recenice) ostavila sam nosu za "dajneg" odnosno za iduce ljeto.

Prije odprilike mjesec dana, ja onak slucajno, izvadim nosu i ponudim mu je - gle cuda! mali si skine pelenu (inace insistira da se sam oblaci, uz moju malu pomoc) i sam da se svlaci, i fino ljepo on si sjedne na nosu i obavi nuzdu! Od srece nisam znala koga sve nisam nazvala da se kao ponosna mama pohvalim al, mojoj radosti brzo dodze kraj, do iduceg dana.

Iduce jutro, ja mu nudim nosu - on stara prica - vristi, ne zeli vidjet nosu,... nista, idemo u kupaoni da ga otusiram i spremam mu pelene, a on si ljepo uzme pomocnu wc dasku, stavi si je i sjedne si na wc i obavi nuzdu!!????

I evo tako vec mjesec dana preko dana idemo na wc, al za navece koristimo jos uvjek pelene, jer mi je prehladno da ga ostavljam bez pelena (u slucaju da se popiski u snu)

Znaci, bar u nasem slucaju - ne forsirati djete, kada bude ono bilo spremno, samo ce prihvatit nosu ili wc.

[Najlepši crtani filmovi]

Aleksa(2g) obozava da gleda SUndjer BOBA !! NAjvise voli onu pesmicu na pocetku ,to je ludilo ,kad on pocne da igra,pana kraju kad sundjer bob svira na svoj nos i on uzme i svira na nos ! Desi se da sednem pored njega pa se cak i vise zagledam u crtani nego on,pa mu kazem cuti ,cuti ako pocne da vice,a voli i Nodyja ,voli da gleda slicice,nije ga gledao skoro(crtani),a voli i ove diznijeve(paja patka obozava!) pa cesto gledamo zajedno ako ja nemam druga posla.. A Strahinja(1g),bas i ne voli toliko da gleda,voli samo kad pocinje Sundjer BOb onu pesmicu i to je to.. POsle ga vise ne interesuje....

I moj sin (2,5) obožava kako crtiče tako i emisije na Baby TV. Mi smo počeli od nedavno gledat crtiče, inače prije toga su ga zanimali samo i jedino reklame i muzicke spotove

Mi smo u Hr i na nekoliko nacionalnih televizija (Mini Tv, RTL i Nova) daju se i Bratz crtiče kako i ostale crtiče japanske produkcije, pre neki dan čekajuči crtič DORA (edukativan i jako zanjimljiv) "uhavtili" smo dio Brtaz crtiča i ostala zapanjena rijecima koje upotrebljavaju!!!! poput "Glupaco" "idiote" "odalamit cu te" i sli...

Postavila sam pitanje na Indexovom forumu u vezi toga - ako bar određena TV kuca nemoze si priuštit kvalitetne crtice, zašto ne pazi bar na prevodu istih??? bila sam popljuvana

Pa sada, mene zanima, dali i kod vas se emitiraju takve ili slicne crtice? (od kada sam "ulovila" slucajno taj crtic na Mini Tv, mi smo samo i iskljucivo na Baby TV) bar sam tamo sigurna da nema crtica i emisija takvih ili sl sadržaja

[Carski rez – nužnost ili trend?]

Ma bre ljudi..prirodno je prirodno..nemojmo se zezati..ja sam muke videla dok sam radjala stevu, em krupna beba, em ja bez napona..ali momenat kada sam ga ugledala bukvalno je eliminisao sav moj bol..

I sa carskim je možeš primiti u naručju odmah nakon poroda imaš izbor - lokalna ili totalna anestezija

[Carski rez – nužnost ili trend?]

Veliki broj žena se sve više odlučuje za carski rez iako nemaju zdravstvenih razloga. Da li je to znači da je carski rez postao više trend nego potreba?

Priključite se na forum i napišite nam iz kog razloga ste se odlučili ili planirate da se odlučite za ili protiv carskog reza. Da li je to strah od prirodnog porođaja ili ste osećale veću sigurnost da će sve biti pod kontrolom. Koliko ste se informisale pre nego što ste doneli tu odluku? Ko je na vas imao najveći uticaj?

Kakva su vaša iskustva sa lekarima i kakvi su njihovi stavovi. Da li su vas odgovarali od carskog reza ili su vam ga češće predlagali kao opciju.

Koliko mediji i popularne ličnosti utiču na odabir načina na koji ćete se poroditi?

Ja sam se porodila carskim rezom zbog komplikacije u trudnoči.

Međutim, još kad sam saznala da sam trudna, ja sam prikupljala informacije putem interneta, literature, iskustva o pozitivnim i negativnim stranama prirodnog porođaja i carskim rezom.

moram zaključiti da jedina "negativna" strana kod carskog reza je odabir totalne anestezije (bar u mom slučaju)

Ne želim pisati koje sve komplikacije mogu nastat prilikom prirodnog poroda kako za bebu, tako i za rodilju, jer na forumu ima veliki broj, ako ne i večina forumašica su buduče mame, pa ih ne želim plašiti, međutim mogu napisat o pozitivnim stranama carskog reza:

Ukoliko se odlučite za lokalnu anesteziju

- svjesni ste samog poroda i ne "gubite" onaj prvi kontakt između mame i bebe (isto kao i pri prirodnom)

- komplikacije po životu bebe u odnosu na prirodnog poroda - su svedene na minimum (ako ne i 0% rizika)

Nije mi jasno zašto se diže tolika fama i prašina oko carskog reza, a isto tako nije mi jasno zašto o toj odluci, odnosno kako če se žena poroditi ne odlučuje rodilja (uz lekarsku konsultaciju) nego samo i jedino lekar, i to ponovno samo i jedino ukoliko dođe do komplikacija, pa čak i tada rijetko koji lekar se odluči na carski rez, i čekaju zadnog trena, odnosno kada če doslovce ovisit bebin ili ženin život od te odluke.

Revoltira me i stva društva: moja baka se porodila prirodnim putem, pa šta fali? da istina sve naše bake i prabake su se porodile na taj način, al kolka je bila stopa nataliteta tada, a kolka je danas? (namjerno sam izbjegla drugu riječ opet iz obzira prema svim budučim mamama)

[Gde se nalazi tema o....?]

Hvala Bebac na objašnjenju,

Sad, ja nemam pravnih poznavanja, međutim mislim da je bar u današnje vrijeme lako doč do određenih informacija putem interneta.

Kako da se pomogne roditeljima i budučim roditeljima u čijoj okolini postoji bolnica gdje rade neke nesavjesne doktore ili gdje je počinjena greška sa tragičnim završetkom a te iste lekari nisu snosili nikakvu odgovornost i nadalje rade?

Međutim nabitnije pitanje je dali svi ti ljudi koji su preživjeli takvu bol žele proživljavati sve to ispočetka i prolazit kroz svega toga što se jako trude zaboraviti....

[Drage Savete]

da i meni su punili glavu (i još uvjek ne prestaju određene osobe) al ja samo odmahnem glavom i odbrusim - "Vi ste tako odgajali svoje djete u to vrijeme, sada su druga vrjemena i ovo je moje djete, hvala na savjetu" i tjeram po svom Možda sam ponekad malo bezobrazna, al samo se ponašam onako kako se ponašaju prema meni

[Gde se nalazi tema o....?]

ne mogu vjerovati da su ponovo izbrisali taj tex! Kolko se sječam u tom tekstu nisu bili imenovani nesavjesni doktori iako po mom mišljenju TREBALI BI BIT!

Neželim, nemogu zamislit bol bilo kog roditelja da na takav način izgubi djete, i premalo su bilo koje riječi utjehe, jer utjehe nema, al duševna (kakva takva) satisfakcija je pravda i čin da se takvo što ne ponovi!

neznam kakvo je sudstvo u Srbiji, al u Makedoniji ne samo sudstvo več sve javne institucije su jako korumpirani i ukoliko nemaš dovoljno za podmazivanje, unaprijed znaš da če se taj slučaj il razvlačit godinama il bit izgubljen. Zato sam pomenula i međunarodni sud za ljudska prava u Strazburgu protiv koji je ne korumpirani i gdje pravda uistinu pobjeđuje.

[Gde se nalazi tema o....?]

Jučer sam na ovom forumu pročitala i komentirala na temi o nesavjesnosti ginekologa u Čakovačkoj bolnici (ispravite me ako griješim) i umorstvo bebe jer lekar nije dozvolio carski rez...

Autorica tog texta je napomenula da je več par puta pisala o tome i da joj je text obrisan, pa me zanima dal itko zna šta se desilo sa tim textom, dali je opet obrisan, i ako je, onda administratori ovog foruma neka se izjazne zašto je to napravljeno?

I još jednom bih poručila za sve one koje ne mogu nač pravdu u svojoj zemlji, postoji međunarodni sud za ljudska prava koji nije korumpiran i gdje pravda uvjek pobjeđuje.

[Koliko je vaše dete samostalno?]

Naš mali dečko mogu reč da je prilično samostalan, možda zato što ga mi pottičemo na to. Na primjer kada idemo van zna si donest jaknicu, cipelice, obuč ih i izut ih sam, zna jest kašikom, al nakon par zalogaja "mu se ne da" i meni odgurne tanjurič što se igranja tiče, zanjimljivije mu je prvo rstavit ama baš sve igračke, a nakon toga ih sklapat. Ali, jako brzo gubi interes za igračku, tako da svako malo se igra se nečim "novim" Možda zato što je moj suprug informatičar pokazuje veliki interes i umješnost za kompjuterom: Zna ga sam upalit (to je radio još sa 9 mjeseca) možda zato što su ga privlačili gumbiči, al sada sa 2,5 godine odlično koordinira mišom i zna si sjest, ukopčat igricu (ima ih na desctop-u) pokrenut je i igrat, kada idemo van, zna da treba iskopčat svoj komp, pokrene na start gumb i točno zna gdje treba kliknut kako bi ga iskopčao... sa daljinskim upravljačem barata još od davno... nikada nije pio iz bočice - nije volio dudu, več od čaše, e sad, jedini "problem" bar meni predstavlja to što još uvjek ne priča. Zna reč neke riječi, zana šta kada se kaže (dobar dan na dolasku, papa na odlasku) i sl, al ih ne povezuje.

[Trudnice posle 35-te godine]

Ovako sam ja postupila.

Od marta do decembra smo pokusavali i nista (inace slicna situacija kao kod tebe, moji imaju 15 i 10godina), posla kod ginekologa pregledali uobicajeno (UZ, kolposkopija , torch virusi, krvna slika, ) i svi nalazi su bili ok. Doktori dok ne prodje godinu dana (uzaludnih pokusaja) smatraju da ne treba nista preduzimati. Od terapije mi je ginekolog dala da pijem Folacin (folnu kiselinu) tablete i kompleks vitamina B. Nije proslo ni 40 dana od pocetka uzimanja ovih lijekova zatrudnila sam. Ista situacija je bila i kod moje kume (i ona je uzimala ove tablete). Ne znam da li je tajna u lijekovima ili se samo tako "jednostavno dogodilo".

Pokusaj i ti sa tableticama (ako vec nisi) urodice plodom (t.j.bebicom)

Drage mame, meni je ginekolog savjetovao (kada se radi o planiranoj trudnoči) obavezno uzimanje folne kiseline tri mjeseca prije začeča i piju se sve do trečeg mjeseca trudnoče. Folna kiselina kolko sam upamtila je povezana uz kvalitete posteljice, a vitamini grupe B prepisuju kako bi se "opustili". Ukoliko trudnoča nije planirana, sa uzimanjem folne kiseline započinje se istog dana kada se dobiju rezultati pozitivni na trudnoču, i uzimaju se sve do trečeg mjeseca trudnoče.

Sretno svim mama, inače imam 36 god, jednog bebca od 2 godine i nadamo se bar još jednom bebcu

[Djete ne priča - kada je vrijeme za paniku?]

Moj bebac ima 2 god i 4 mjeseca, prvi zubiči su mu izašli prije no je napunio 4 mjeseca, sjeo je sa 5 mjeseci, na nogice se digao sa 7 mjeseci, a prohodao sa 9 mjeseci. Dojila sam ga sve dok se on sam nije odbio - 11 mjeseca... Ovo sve navodim, jer mi je nekako u svemu napredovao nekim normalnim tokom, osim govor

On je brzo počeo govorit riječi poput: mama, tata, meme (za mljeko) al kako raste, on "brblja" al nekim svojim jezikom - mi u šali kažemo kineskim.

Za određene predmete kaže skračenice, kao na primjer vlakič - čuf čuf... oponaša izraze, al ne spaja rečenice... Nezna reč šta hoče nego pokazuje na predmete i pomoču gestakulacije objašnjava šta hoče.

Razumije sve, sve što mu se kaže, zanima ga sve - čak igra dječje igrice na kompjuteru (skinuli smo ih sa www.babytv.com)

Gledam druge dječice u parku, slušam ih kako pričaju i hvata me panika zašto moj mali ne priča.

Kada je neka normalna dob da djete progovori, odnosno da počne povezivat rečenice i kaže šta želi?

Da moram napomenut podatak da sa njim pričamo dvojazično, odnosno ja na Makedonskom, a tata mu priča na Hrvatskom - obadvoje nas razumije, i ponekad koristi riječi sa obadva jezična područja (na pr. papa, čao i bok - kao pozdrav)

[Sa koliko godina ste postali roditelj?]

Rodila sam sa 32 a voljela bih da sam mogla ranije... Uskoro ču u 35toj, nadam se da nije kasno za još jednu i još kada bi to bili blizanci mojoj sreči ne bi bilo kraja (jer za dvoje pojedinačno baš i nekako godine mi nedozvoljavaju)

[Fleke]

Za skidanje crvenog vina koristim belo,cim prosipam crveno,samo preko sipam belo i odmah se izgubi fleka,posle stavim da se pere uobicajeno...

Sa ovim trikom spasila sam bjelu košulju - prijateljica mi je slučajno prolila čašu crvenog vina - samo sipala bijelo preko mrlje, dobro protrila i oprala vodom - mrlja nestala!

Nedavno sam otkrila i moč sode-bikarbone! Kako ona otklanja nakupljenu masnoču! Otklanjam masne mrlje sa pločice, nape, šporeta - navukla sam se na sodu bikarbonu

[Bezuslovna ljubav]

sladjo zelim ti svu srecu.....prvo da se on promeni, da malo odraste.

a sve ostalo posle ce sigurno ici na bolje...necu ti reci "ja bih ovako ili onako" jer se nisam nasla u tvojoj situaciji....za dosta stvari sam rekla "pa ja bih mu ovo ili ono" ili "ne bih nikada " i obicno pojela gov_o za sve to.

i nemas razloga da se pravdas nama, ovo nije sudnica...dobro je sto si napisala zbog sebe, kad stavis nesto na papir, mozes realnije da sagledas stvari....

bitno je da si iskrena....znam ja dosta zena sa internet ljubavnicima i muskarce sa istim, pa ih njihove zene i muskarci dizu u visine, ne znajuci to...

covek se uci dok je ziv. uzivaj u svom andjelu i pokusaj da resis sve sto te muci, al ipak stavljaj sebe na neko vise mesto na lestvici vaznosti....pocni malo i sebi da se okreces! vise ce te voleti i ceniti!

pozz

Curke hvala na poddršci, komentara, ljepo je čut i druga mišljenja (i razmislitt o tome) Secer, svijesna sam o tome da moram bit malčice "sebična" i poradim i na sebe, na ono što mene raduje, na moja sitna zadovoljstva, al nikako da se naučim. Al vrijemenom hoču

[Bezuslovna ljubav]

wow sladjo kao da sam citala neki roman...bas tuzno sta mi zene sve radimo....ovo je definitivno tema za bezuslovna ljubav....

ja nisam skontala, pa jel si jos sa njim?jel ste ok?pozz i svu srecu ti zelim jer bas se osetila tuga u celom tvom postu.....

Kako što sam pisala, iz početka je bilo sve idealno, zavoljela sam ga jer smo se jako nadopunjavali, sve do onog trena kada sam saznala za njegovu "drugu stranu". Bili su usponi i padovi u vezi, al nakon onog trena, kada je kilometrima daleko od mene, u ruci držao bodi kojeg je kupio i taj osječaj kojeg ga je preplavio (valjda do tada nije još bio svjestan da če postat otac) promjenio se na bolje.

Sada smo se nas troje preselili u njegovu zemlju, nismo niti prestali djelit iste snove i imat iste planove, samo što svako od nas različito prolazi kroz turbolenciju životnih problema.

Ja bih da se meni otvori, da samnom priča, a ne zatvarat se i pokušavat sam ponjet sve probleme. Postupno, razgovorima pokušala sam (mislim da je i shvatio) koliko i zašto su me pogađala sve te njegove "on-line" "veze". Da se razumjemo, fizički me nikada nije prevario (mada emocionalna prjevara je gora nego fizička), nikada u životu nije povisio ton na mene, fizičkog nasilja nije bilo (da je ikada podignuo ruku na mene, bez razmišljanja bih otišla makar sama gola i bosa).

Njegove su riječi da me nikada nije prestao voljeti, več da svoju nesigurnost (ego) želju da sebi dokaže da još uvjek može osvajat, njegova nezrela razmišljanja su ga doveli do stupanj kada je zamalo izgubio mene i našu obitelj.

Zašto sam ostala sa njim onaj tren kada sam otkrila njegovo drugo ja? - On je bio u zemlji u kojoj nikoga ne pozna, bez posla, bez prijatelja, sam... došao zbog mene, nisam htjela ostavit ga takvog, što sam mu i rekla - do trena kada stane na noge bit ču uz njega - nakon toga, svatko svojim putem. Kada je dobio posao, stvari su krenuli na bolje dok nisam ostala trudna... Abortirala nisam htjela (ne iz razloga da ga zadržim, jer djeca nisu razlog ostat u nesretnu vezu) več zato što jednostavno nisam mogla. Nisam niti htjela pomišljat na abortus. Doma nisam mogla - razloge sam napisala. Zašto je ostao sa mnom? Rekao je ljubav, jer da me nije volio kaže, ništa ga ne bi moglo zadržat, a ponajmanje djete.

Možda nam se sve to desilo (sve ono što smo prošli), ne možda, več sam sigurna u tome - što smo prebrzo uljeteli jedno drugome u život.

Nismo se dugo poznavali, nismo znali naše navike niti prošlosti, da, djelili smo ista mišljenja i razmišljanja, sanjali smo o istim stvarima, obadvoje bili povređeni od strane partnera, al nismo dovoljno poznavali jedno drugoga...

I kada danas gledam na sve to, i gledam u našeg malog nađela - ne žalim niti jedan tren što sam donjela tu odluku.

Vrijemenom naučimo da brak, veza, ne znače bit jedno uz drugoga samo kada su stvari i prilike idealni, več naučit bit oslonac onome drugome, zajednički se izborit za ono bolje sutra.

Divan je otac, divan partner, samo još da nauči da se teret problema bolje i lakše riješavaju kada se podjele, a ne nosit ih sam na leđima (jer se u takvim trenutcima zatvara, kako ne bi opterečivao i mene sa tim).

Drage moje, ovaj forum mi je jako pomogao da se nanovo suočim sa sobom, sa nama, sa onim što sam imala, što šam prošla, šta imam i šta želim... Dali smo si šansu jedno drugome, upoznali smo se i sada nam je dobro. Sve dok god bude bilo ljubavi, razumjevanja, a pre svega otvorenog razgovora između partnera veza, brak, imaju šanse da uspiju.

Život je kolo, okreče se, nekada smo bili gore, pa malo nas spusti, sad smo negdje na sredini

Želim vam puno ljubavi, razumjevanja i sreče

[Bezuslovna ljubav]

Malo sam zbunjena...mislim da ova priča pripada nekoj drugoj temi...ispravite me ako grešim.......

A tebi Slađo i tvom anđelu želim svu sreću.....

Iskreno nisam znala u kojoj kategoriji pod naslovom brak da je uvrstam. Pa naslov bezuvjetna ljubav mi je nekako najviše odgovaralo.

[Bezuslovna ljubav]

Na šta smo spremni... Na oprost? ... naša priča je počela čudno, slučajno - na netu. Nakon samo tri susreta i ukupno 15tak dana provedeni skupa, kako smo živjele u dve različite države odlučio je da se preseli kmeni. Potičem iz jako stroge obitelji, za njih pojam živjet sam bio je dovoljna sramota, a još kad su čuli da ču živjet sa momkom - to ih je dotuklo. Otac nije htio samnom pričat jako dugo, dok majka nije "smislila prijevaru" za radoznalu rodbinu da sam se verila. Iz početka veza mi je bila prava idila. Djelili smo kučanske poslove, kako sam samo ja radila kada bih se vratila s posla čekao me ručak, oprano suđe, sređen stan. Nikome ne vjerujem, jako sam skeptična - opekla sam se dobro, al neznam iz kog razloga odlučila sam njemu vjerovat i u vezi uč sa 100%tnim povjerenjem. Možda zato što sam ga "upoznavala" samo preko njegovih priča, znala sam da je bio povređen u životu, znala sam da ga je dugogodišnja cura prevaraila sa najboljim frendom, znala sam da je ušao u brak samo za nejnog inata, znala sam da se taj brak raspao jer ga je žena prevarila, znala sam da je jako volio svoju novu curu nakon braka, al da je saznao da se bavi najstarijem zanatu i znala sam da joj je oprostio, sve do onaj dan kada je saznao da i nije se ostavila tog posla nego njemu iza leđa i nadalje ga obavlja... i onda stupam ja na scenu... Ponekad sam glasno razmišljala i pitala ga - oko čega bi smo se mi uopče mogli posvadit? (što sam vraga vukla za rep?) Nismo se ispuštali iz ruke čak ni dok smo gledali Tv, ležali bi dugo dugo zagrljeni, čvrsto pripijeni jedno uz drugo i mislila sam kako mojoj sreči nema kraja... sve dok nije stigao telefonski račun i ispis poziva... Prvi birani broj dana kada se uselio u moj stan nije bio od njegovih doma da im javi da je dobro, da je stigao - več njen! Oslovljavat ču je sa S. Kako sam se osječala? Smrvljeno, kao da me je netko bacio kao otpušak cigarete i zgazio nogom... Opravdanje - traba mu da mu sredi neke papire oko osiguranja auta kojeg mu je ona uništila u udesu. Što god da mi je rekao u tom trenutku znala sam i još znam da bih progutala glatko, jer sam mu odlučila, ili željela vjerovata... dani su odmicali, moje poljuljano povjerenje natjeralo me je da mu "prekopam" po meilovima... Kolko malo znamo o ljudima sa kojim živimo.. S nije bila jedina sa kojom se je dopisivao, S nije bila jedina kojom je izjavljivao ljubav, S nije bila jedina koja mu je trebala... Odlučila sam - prvi trena kada nađe posao, stane na svoje noge - ide van. Nisam htjela biti smeče i ostavit ga bez dinara u nepoznatoj zemlji. Dani su prolazili, veza je bila toplo hladno, počeo me je vajat kako je on želio, a ja nisam to niti primječivala. Od vesele cure koja se voli zabavljat, bit u društvu, pretvarala sam se u čutljivu, nervoznu, ljubomornu i posesivnu osobu. U svemu sam geldala sjene, nevjerice, laži, gubila sam povjerenje u svakoga.

On se zaposlio, veza nam je bila bolja,... nemogu reč loša, al ne ni sjajna. ... Ostala sam trudna... otvoreno mi je rekao da djete ne želi, al na pomisao abortus da ne razmišlja, nisam niti ja. Al nisam imala gdje, nisam imala šta, razmišljala sam čak i otič u neki samostan za samohrane majke, tamo rodit i uz pomoč sestara nač posao, osamostalit se - doma nisam mogla, ja sam ih dovoljno osramotila... Trudnoča mi je bila rizična, u trečem mjesecu sam prokrvarila. posteljica se otcepljavala i postojale su indikacije spontanog... Dali taj ternutak kada me je na rukama nosio do bolnice, dali saznanje da našom nepromišljenočsu i sve te naokupljene nervoze su nas zamalo koštale života, počeo se pomalo mjenjati... obrisao profile na internetu, prestao kontaktirat sa virtualnim curama (bar sam ja tako vjerovala) počeo je bit podnošljiviji... Al u svu svoju trudnoču, niti jednog trena nije pomilovao trbuh, nije "šaptao" malome anđelu unutar njemu da je tu, da se tata brine o njemu... a tako sam jako htjela... Tešila sam se da muškarci drugačije doživljavaju trudnoču, da im je to nepoznati pojam.. nalazila, tražila izgovore.... Dolazi trenutak kada zbog posla mora otič u rodni grad. Ja sam bila u 7 mjesecu trudnoče beba je dobro napredovala... Strah, strepnja, ljubomora... ide skupa sa zajedničkim prijateljem od S... Što ako se vide? što ako se probudi stara uspavanma strast? Što ako ... Što ako se ne vrati? Prije rodnog grada morao je stat u Beču, bio je prekrasan ranoprolečni dan, ja sam šetala svog cucka, bila kod svojih da paze na mene dok njega nema... zvoni mobitel njegov broj i strepim od mogučeg poziva... Osječala sam kako mu je glas drhtao dok mi priča: "Stojim u dučanu za opremu za bebe, u rukama držim mali badič za našeg sina" Suze su mi zagrcnuli glas, plakala sam, plakao je i on... plakala sam od sreče, rekao je "našeg sina"... plačem i sada dok se prisječam tog trenutka...Tada sam znala, zaboravio ju je, nemam se čega bojati... Prolaze dani, sve je kao u bajci... dobijem na svoj privatni skyp poruku od S - zašto mi se nejavlja? Molim te natjeraj ga da mi se javi... I nakon svega što sam proživjela zbog te cure, bila sam spremna zamolit ga da joj se javi, da zatvore to poglavlje kako bi ona mogla ič "dalje" ... nije htio... drugi dan opet dobijem poruku od nje, al ovaj put šalje mi prepis svih njihovih meilova, zadnji od njega poslan za Valentinovo... Čitala sam polovično, šetala po ispisanih redaka, razumjela par stvari dok mi se jako vrtjelo u glavi, a srce mislila kako če mi iskočit iz grudi...Pokušavala sam se umirit mislima: Misli na svoje djete, smiri se, to je prošlost... Riječi poput"ja tebe volim, ne mogu bez tebe...izdrži još malo da stanem na noge i dolazim k tebi... volim te, razumime ne mogu je ostaviti sada kad je trudna, nemogu zbog djeteta, strpi se..." Al tešila sam se samo i jedino saznanja da je sve to bilo pisano daleko prije no što je otišao doma nit ne javivši joj se... Razgovarali smo duuugo, dugo, oprostila ... Dolazi na svijet naš amli bebac, naš mali borac. Rodio se je mjesec dana ranije (pisala sam o ovome na drugoj temi) život teče dalje, dolazi mu mama da nam kao pomogne, umesto toga napravi nam samo razdor u novoj obitelji, scene,... šutim i gutam, volim ga, opraštam mu... Financije nas pritiskaju, donosimo odluku da se preselimo u njegovu zemlju... Teško podnosim sve to, sama sam... nemam nikoga, zatvorena unutar 4 zida male sobe, shvačam - jasno mi stvaljaju do znanje neke osobe da mi mjesto nije tamo... želim van,... obadvoje dobijamo posao i isti tren se selimo u podstanare... život je takav, padneš, pa staneš i ideš dalje... oddržava te ljubav, volja i nada da če biti bolje.... Ostajem bez posla,... podstanari smo, jedn aplača pokriva samo režije i rentu... i ponovno smo na početku.... povlači se u sebe, drži me na distanci... i mene muče iste probleme kao i njega, samo što ja bih voljela o tome pričat, voljela bih olakšat dušu, volela bih iznač nekakvo riješenje....

Sama sam, nemam nikoga osim mog malog anđela u tuđoj zemlji, bez dozvolu za boravak, praktički ilegalac,... Volim ga, moje se osječaji prema njemu nisu promjenili, trebam ga, treba mi potpora, trebam nježnosti, trebam snagu da sve ovo još jednom stoječki izdržimo...

Drage moje, mislim da sam ja ponjela "trofej" najluđe stvari koje smo napravili za onoga kojeg volimo - oprostit, promjenit život, voljet .... nakon svega i nadat se na boljem....

[Greške lekara]

Ostala sam trudna u 32 godini, pre svega me je povrijedilo to što su me svrstale u "staroj prvorotki". Kako sam bila puna strahova, a i naše zdravstvo nije baš najsjajno (Makedonija) odlučila sam da trudnoču vodim u privatnoj klinici - Dijagnostički centar u Skoplju, trudnoču mi je vodila Dr. Mirjana. Sve je bilo u redu, dobro sam napredovala sve do 3 mjeseca trudnoče kada sam prokrvarila. Neznam iz kojih razloga, al doktorica mi nije dala njen broj (u slučaju nužde) niti je radila vikendima. Kako sam prokrvarila petkom navečer, otišli smo u Državnoj Ginekološkoj Bolnici. Nažalost dežurna doktorica skoro pa me je zatukla - napala me je da je krvavljenje proizvod moje mašte, da ona gleda ne ehu i vidi kako je sve sa bebom u redu. (Na putu do bolnice krvarenje je bilo prestalo) Poslali su me doma, a kako sam radila, rekli su mi da mogu slobodno na posao. Dali su mi Magnezij, B kompleks i još jedne tablete.

Subota ujutru, šok! nemogu opisat taj tren, i taj moj vrisak kada sam vidjela kako obilno krvarim. Svega što se sječam je da me je suprug digao u ruke i taxijem smo odjurili opet do Državne Bolnice. Opet pogađate - ništa - doktorka ne može ustanovit od gde ja to krvarim, sve sa bebom u redu i opet me šalje doma!!!! Ja ležim, mirujem, i čekam...moj suprug prevrče po brojevima telefona, tarži poznate, prijatelje bilo koga tko nam može pomoč a da radi u bolnici. I onda nađe - nađe broj direktora Ginekološke Bolnice Čair, g-dina Jegenija. Pregledao me je - posteljica se odvaja i postoje seriozne indikacije za spontani! Najgore nešto što jedna majka može čut!. Odma mi nađe krevet i ostala sam u bolnici do daljnjeg... Nakon 7 dana krvarenje je prestalo, beba je spašena. Dobivala sam i terapiju za slabokrvnost, kaže da bi to sigurno moj ginekolog morala primjetit!

Kako su procedure za mjenjaja matičnog lekara kod nas duge, ja čisto zbog uputnice za porađaj u bolnici ostajem kod nje, redoviti eho, redoviti ctg.

Termin mi je bio 25 Maj 2008 pa nadalje. Ja početkom Aprila osječam da nešto nije u redu, osječam kako sam konstantno mokra (več mjesec dana unazad) kao da se pojačano znojiš "tamo"? (instinkt? priroda, netko me čuva?) neznam.. tražim po forumima googlam, sve o micanju bebe tokom trudnoči - nisam ga osječala da me rita, ko što j eto uobičavao, bio je nekako miran... Rekla sam moje sumnje doktorki a ona mi j eodbrusila da je to normalno kada sam se tako jako udebljala??? (35 kg tokom trudnoče) na insistiranje dobila sam uputnicu za Čair. Čekali, nema slobodnog ginekologa - svi na intervencije, moja "veza" cjeli dan operira hitne slučajeve, taj dan je u bolnici bilo ludilo! Taman sam htjela krenut doma, dodđe doktorka sa pacijenticama sa odjela rizične trudnoče, i ja uđoh snjima sa obrazloženjem da se i moja trudnoča vodi kao rizična. Kada me je pregledala samo je napisal auputnicu i HITNO na box! Bebino srce ima jake aritmije, bez plodove vode je - nemože prosudit kolko dugo. Idem se prijavit - kažu mi nema mjesta! Savjetuju me da dođem rano ujutru drugi dan, da če dotle bit mjesta, i da navečer oko 20h kod dežurnog mi naprave CTG. Idemo doma, al nešto mi neda mira, ležim čekam, a moj suprug pokušava dobit Dr. Jegenija na mob. Idemo navečer na CTG, dežurni mi kaže kako je ok sa bebom i da mogu doma. U međuvrijemenu, našli smo vezu - opet za krevet u Državnoj Bolnici ukoliko me ne prime u Čair. Taman smo krenuli doma, kao da ga je sam Bog poslao - Dr. Jegenij na vratima, pogleda mi CTG, pogleda dežurnog! Bebino srce ima nenormalne aritmije a on me želi poslat doma??? Ponovno me Dr. Jegenij pregleda, posjedne me i objasni mi - posteljica je preslaba, otkida se, beba je bez plodove vode, a srce kuca sa jakom aritmijom. On je cijeli dan operirao, a kako je direktor, i sutra dan ujutru je na smijenu, sada je slučajno došao u bolnicu kako bi obišao pacijente, al ja moram hitno na carski. Čovjek nakon cijelog dana operacije, sutra dan je ponovno prva smijena na poslu nije me htio ostavit! Kako je več bilo 22h našli su krevet, prikopčali me na CTG i do ponoči sam bila 20 min na CTG, 10 minuta šetnje po hodniku, sve dok mu nisu javili da je bebino srce smireno i da mogu na operaciju. Beba je rođena 00:35h , mene su jedva osvijestili u 03:45h - nisu me mogli probuditi, jako loše sam podnjela anesteziju jer sam bila jako slabokrvna - pogreška moje matične.

I tako, da nije bilo Boga i Dr. Jegenija, moj mali anđeo koji sada ima 2 godine i 3 mjeseca, a možda čak ni ja, ne bi bili danas tu.

Moj savjet - slušajte sebe (naravno nemojte preterivat) slušajte šta vam intuicija kaže, i uvijek! al uvijek tražite drugo mišljenje

[Prednosti i mane trudnoće posle 35 godina]

Nikada nisam razmišljala o trudnoči, niti je planirala. Ostala sam trudna u 32 godini, i moram priznat da me je uvrijedila bolnička "klasifikacija" Uvrstali su me u stare prvorotke!!!! Trudnoča mi je bila jako rizična, al ne vjerujem da je to bilo povezano sa godinama. Po meni jedini hendikep biti mama nakon 30te je to što iamš drugačiji odnos prema djetetu, ne samo odnos, tu je i energija, tu je i kariera (ukoliko se ima) tu su i promjene koje teže se prihvačaju što si zreliji, da ne kažem stariji... Iskreno, da mogu sad vratit vrijeme, ja bih htjela biti mama sa 25, mislim (po meni) da je to najbolje doba za ženu da postane mama. Kako fizički, tako psihički.

[Kad srce prestane da kuca...]

Doista neznam kako početi, jer još uvijek brišem suze Dobro je što imaš poddršku i što je jedan ostao dovoljno jak za obadvoje. Nemogu, ne želim zamisliti kako se osječaš, jer i ja sama sam bila na rubu toga, samo što mene je sam Bog čuvao i igrom slučaja sve se dobro završilo.

U takvim trenutcima boli, svi kažu budi jaka, trebaš biti jaka... da, trebaš biti jaka i izdržati kako ne bi izgubila razum, ali tuguj, daj odduška svoje duše i izvadi svu svoju bol suzama... (ako je ikako moguče) Nemoj potiskivat osječaje, nemoj se suzdržavat, i znaj, život ide dalje, teže, al iči če, bolno, al vrijemenom manje če boljeti...

Drži se, i izdržite, imate jedno drugo, imate vašu ljubav i poštovanje, i nemojte izgubit vjeru.

[Svekrva-noćna mora ili ne?]

E pa evo mene opet.. Trpele, trpela pa puklo. ne znam da li neko moze da zamisli situaciju u kojoj neko ispravlja svaki vas korak ali kod mene je tako. Doticna gospodja tj. moja svekrva se trudi na sve moguce nacine da me satre od nervoze, verovatno joj je jos veca motivacija bila sto sam je kulirala u svemu. Slozim peskire, ona prepravi, stavim krpu ona je pomeri, kupim solje i case i stavim u viseci deo ona ih sve istumba i premesti. Sinoc svekar izvadio papriku iz tegle i stavio u tanjir i ja oprala teglu, ona uzela i vratila iz tanjira u teglu e pa stvarno! Odlucila sam da ispricam sve svekru, ama do najmanjeg detalja i da pitam jer ja smetam kad se sve zamnom popravlja i da se sklonim ako smetam. Mozda sam sama u ovoj kuci ali u zivotu nisam.

Iz mog iskustva (kažu da se čovjek uči na pogreške) Najbolje bi ti bilo da sjedneš - tempiraj trenutak, i to je jako bitno I sve svekru! Prvo sjedni, objasni mu kako stoje stvari, šta ti sve radi, i nemoj uljepšavat ili iskrivljavat stvari! Nakon toga, predloži mu da svi zajedno - riješite stvar, odnosno sve to što si njemu iznela, da ponoviš i ispred nje. Međutim, napomeni da si ti sve to šutjela kako ne bi narušila skald u familiji, i da si se na ovaj korak odlučila jer je postalo neizdrživo. Stime da napomeneš da bi voljela znat u čemu je problem, i kako da nađete zajedničko riješenje... Ja sam pogriješila što nisam prvo otišla svekru, mada niti on nije ništa bolje, al primječujem da ga se svi ukučani plaše (sem mene naravno)

[Svekrva-noćna mora ili ne?]

Blago onima koji imaju sklad i jepo žive sa svojim svekrvama... kako bih voljela da je tako i u mom slučaju

Još dok sam bila u vezi sa mojim mužem svako malo ga je pitala o bivšoj curi, kako je, šta radi??? Mislila sam da če to prestati kada se udam, al... otišla je tako daleko da prvi puta kada sam došla kod njih sa našom bebom (tada smo živjeli 800km jedni od drugih) da je iskopala od nekud sliku mog muza, bivša mu cura i neka beba i pokazala kakav je bio njen sin u sretne dane. U jednom trenutku mi je čak i otvoreno rekla da u meni gleda netko tko ju je oteo sina... ??? Nekak sam se sabirala i šutjela dok nismo počeli živjet skupa, tada je počela nočna mora. Nemarna, ne drži do higijene, svaki put kada bih pokušala nešto pospremit ona bi legla u krevet i glumila nervnog sloma.. jednom je otišla tako daleko da su joj doista i povjerovali, zamalo da nas je rastavila. Na svu sreču ja ne trpim laž, zadkulisnih igara i spletkarija, sve što imam za reč aj ti kažem u lice, to sam i učinila, pred svima suočila sam je sa lažima koje je izrekla i pitala je zašto??? Nije imala odgovora. Ja, moj muž i bebac pokupili smo stvari i otišli u podstanare. Teško je, posebice sa jednom minimalnom plačom, al bar imamo kakav takav mir doma, jer svako malo zivka, spletkari... Da bude stvar gora, ona je još uvjek nevinašče u njihovim očima, a ja ona koja provocira... U ovo malo vrijemena kako sam ovdje, desili su mi se tolko ružnih stvari zbog moje drage svekrve da bih mogla knjigu napisat... A sve što sam htjela je bilo da me prihvati, nije čak morala niti da me voli...