LunaMi

Hihihi
Super ako si se ugojila jer to znaci da sada mnogo dobro izgledas. A inace za bebirone je bolje ako imamo malo shlaufa, bar tako moja dr kaze (kad kazem moja dr, to je ona moja stara pre ovog dr-a kod koga sam krenula sada).
Ono sto sigurno znam je da kada god sam dobro izgledala, one koje su zavidne nikada ti to nece reci, vec ce ili zbrisati ili nesto fuj reci.
I moj savet, ne pricaj nikom nista, ali bas nista. Kazi da ste vas dvoje napravili plan i da ga se drzite, a sta je, pa videce!!!!

Aha, tu je znaci!!! Jeeeeeeeeeeeeeeeaaaaaaaaaaaaa


No comment!!!! Mislim za tu zenu, da vec od malih nogu dete svoje rodjeno truje!!!!

A mogla bi da joj kazes nesto u stilu da ce bebe biti ali da je to samo tvoja stvar kada ili

Ma IH!!!! Znam odlicno kako ne mozes da se nekog duha oslobodis. Evo i ja mucim muku da se oslobodim svekrvinog duha, ali ne ideeeeeeeeeeeeeee bas to tako lako. Cuci to negde u podsvesti i samo ceka da izleti, skoro nicim izazvano i zabljesne ti sve recesore za bol i jad.
Elem ovako cemo, kada krene da te pohadjaju raznorazni duhovi ti se lepo meni izjadaj a kada krenu kod mene da se povampiruju, eto mene kod tebe na jadanju. Moze?


Mlogo je dobro to AKO ME RAZUMETE. VOlem pokojnu Milevu, pa to ti je!

Joj uciteljice, dobro si rekla: Ko te tero kod komsinki?
Stvarno ima alapaca, sacuvaj Boze!
Nekad je bolje ne druziti se uopste!
Bas te briga. I ne bi bilo lose da objavis kako malo pravite pauzu od projekta beba...imate malo drugih planova i tako to. Da malo one budu ljubomorne sto ti nemas bebu i mozes da radis dta hoces, kad vec nisu pravi ljudi da zaista shvate situaciju. TRT

LunaMi i SANJA TM (i ostali kojima je potrebno), vidim da pisete o doktorima koji se bave lecenjem steriliteta. Jedan od najboljih doktora u Beogradu, koji se bavi tom problematikom, je dr Toma Stefanovic-ima privatnu ordinaciju na Terazijama, a upravo je postao nacelnik u Zemunskoj bolnici. Znam jako puno ljudi kojima je pomogao da dobiju bebu, ukljucujuci i moju drugaricu iz Svajcarske (ne bi ona dolazila svaki cas odande da nije bila zadovoljna). Ne znam kakav je sa cenama, ali je zaista odlican strucnjak.

Izvinjavam se ako sam malo OT

A sto se tice drugih foruma...ja sam na Kutak forum i na Ringeraji. Tamo sam iskljucivo vezano za vantelesnu. Ok su cure i ima puno korisnih informacija. Tamo sam se "opremila znanjem" vezano za VTO. Medjutim, atmosfera nije ni blizu kao ovde na plusicima. I tamo nisam Tajci. Nije da sam neiskrena, ali sam pomalo rezervisana...
Ovde je druzenje, a tamo uglavnom razmena informacija. Mada lupim ja i tamo ponekad. Ja se strasno bojim igle i pitala sam cure kako cu ja to, moram li ja to sama itd...Kada su prokomentarisale da je sigurno da nikada necu postati narkoman, ja sam rekla da nema veze to, da ja mogu na nos, samo ne mogu da se bodem...i tako, ponekad lupetaram, ali sam samo ovde opustena.
Naravno, podrzavaju se cure, ali nema nigde atmosfere kao ovde. Cini mi se da je ovo najbolja tema ubedljivo, od svih foruma i tema...

Zene moje mile :wub:
Naravno, tu je ana forum, gde se moze naci od igle do lokomotive, ali tamo sam upadala preko google, kada me zanima neka tema, pa trazim.
Znaci: Ostajte ovde, sunce tudjeg neba nece vas grijat ko ovo sto grije. Grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije!

Evo nasla sam. Plakala sam kao kisa kada sam ovo citala:

"Ova prica je preneta sa Rodinog portala i ima veze sa temom!
Uvijek su najteži ti zadnji dani, kada osluškujem signale koje mi šalje moje tijelo i koristim svaku priliku za zavirivanje u gaćice. Bijelo znači olakšanje. Ali prije ili kasnije pretvori se u smeđe ili crveno. Sjedim na tepihu, grlim samu sebe i plačem. Želim ne osjećati. Tampon i tableta protiv bolova pomažu u tome.

Šesti IVF završava isto kao i prethodnih pet. Ovaj puta odlučujem ne ponavljati onaj besmisleni ritual testiranja na trudnoću nakon što krvarenje već započne. Gubljenje tvrdoglave, besmislene nade bi me još više rastužilo. Ovaj puta vjerujem vlastitom tijelu.

Krvarenje traje tri dana, kao i obično. Četvrti dan sam već isplakala, preboljela, zaboravila... Puno je lakše sada, nego u svim prethodinm postupcima. Mora da s vremenom razočarenje ipak manje boli.

Nadoknađujem poslove koje nisam htjela raditi dok sam se nadala da sam trudna. Kosim travu, nosim posude s cvijećem, pomičem namještaj – gotovo s nekim prkosom. Sada barem to mogu. Utrogestan i Bromergon bacila sam u ladicu. Ugodno je konačno ne uzimati baš nikakve lijekove. Neka vrsta slobode. Sunce je, proljeće je došlo sa svom svojom snagom. Lakše je ne osjetiti tugu u proljeće.

Odlazim na šetnju s mužem. Ne želim predaleko hodati.
´Kako to da se tako brzo umoriš?ª pita me muž.
´Valjda je to zbog svih silnih lijekova koje sam donedavno uzimala. Ili zbog previše odmaranja poslje transfera.ª Odlučujem se što prije opet upisati na fitness.

Gledam se u ogledalu. Dobila sam nekoliko kilograma tijekom postupka. Ipak, trbuh mi je malo manji otkada ne uzimam progesteron. No neću stati u lanjski kupaći ako pod hitno ne krenem na djetu. I grudi me bole malo. Zaključujem da je to zato jer sam istegnula mišiće koji se nalaze ispod njih. Previše grabljanja trave za jedan dan.

Prolazi nekoliko dana. Stanem u uske traperice ali grudi me još uvijek bole. U mene se polako uvlači sumnja da sam ipak trudna. Ja volim razmišljati o nemogućim stvarima. Smišljati scenarije o događajima koji su nevjerojatni. Zamišljam što bi bilo da otkrijem da jesam trudna. E to bi baš bilo čudo. Pravo pravcato čudo.

No to razmišljanje o čudima me počinje umarati. Želim prestati razmišljati o nemogućoj trudnoći i odlučujem ipak kupiti test. Kasno je, samo jedna ljekarna u gradu radi. Šećem pustim ulicama do nje i kroz prozorčić zamolim prodavačicu da mi da test za trudnoću. Iza mene čeka muškarac s malim dječakom. Traži neku mast dok ja izlazim iz ljekarne. Osjećam se malo glupo – zašto ja ovo radim. Prošao je čitav tjedan otkada sam imala menstruaciju.

Kod kuće napravim s testom sve što piše u uputama. Sjednem za kompjuter a plastični štapić stavim na salvetu kraj sebe. Piše da treba čekati 5 minuta. Samo da već jednom vidim tu jednu crticu pa da mogu mirno spavati.

Radim nešto i usput virim u crtice. Polako postaju ljubičaste, obadvije istovremeno. Moje tijelo reagira samo od sebe: srce mi lupa tako da mislim da će iskočiti iz grudi. Ruke se tresu, teško mi je disati.

No mozak ostaje smiren i sabran. Gledam što piše na testu - 99% točnosti. Gledam rok trajanja – još godina dana. Piše da se može upotrijebiti već prvog dana izostale menstruacije. Ne piše ništa za tjedan dana NAKON menstruacije.

Odlučujem ne vjerovati testu. Meni treba više od papirnate trakice i malo plastike da me uvijeri u čuda. Ipak, za svaki slučaj, izvučem Utrogestan iz ladice i upotrijebim dvije kuglice.

Sljedećeg jutra odlazim izvaditi krv. Kasnit ću na posao, ali nema veze. Ionako sam bila puno na bolovanju ovih dana. Odlazim u privatnu kliniku, nemam strpljenja ići po uputnicu niti čekati u blolnici. Sjedim u ordinaciji, sestra mi uzima podatke, stavlja iksić u rubriku B HCG na formularu i priprema iglu i bočicu.

´Rezultati će vam biti za 3 dana,ª kaže. Ja je pogledam kao da mi je rekla neku strašnu vijest. ´Zar vam je hitno?ª
´Da,ª kažem. I kažem da sam već više puta kod njih vadila krv i da je uvijek nalaz bio isti dan.
Objašnjava da su promjenili laboratorij i da zato treba više čekati. Ja ustajem sa stolice. Ne pokušavam objasniti da, kada čekaš 7 godina, ne dolazi u obzir čekati još i ta tri dana.

Sestra je ljubazna i objašnjava mi gdje se nalazi novi privatni laboratorij gdje mogu brzo dobiti nalaze. Odlazim tamo, izvade mi krv i kažu mi da mogu nazvati za 3 sata.

Odlazim na posao i pokušavam ne misliti. Za tri sata zovem laboratorij. Sestra mi kaže brojku 1630. Ne znači mi to puno, pitam koje su referentne vrijednosti. ´Manje od 5ª, kaže. Pitam što to znači. Ona mene pita jesam li sumnjala na trudnoću. I kaže mi da ta brojka znači trudnoću, ali tihim, gotovo suosjećajnim glasom. Kao da me žali. To me nasmije. Kad bi ona znala...

Sama sam u malom uredu, sjednem i zatvorim oči. Razmišljam kako bih sada trebala plakati, vrištati, skakati od sreće. Da bi mi se barem ruke trebale tresti.

Ništa se ne događa. Ne vjerujem nalazu kojega nisam vidjela. Nazovem muža i zamolim ga da ode po nalaz jer ja nisam sigurna da sam dobro razumjela što su mi rekli.

Zove me malo kasnije, kaže da sam ih dobro razumjela. I da je pitao znači li to da sam trudna. Rekli su mu da znači i pitali ga je li zadovoljan. Smije se i kaže da im je odgovorio da je zadovoljan.

Ne znam što da radim. Da odem kući i zavučem se u krevet. Ili da nastavim živjeti kao i dan ranije, kao da nisam trudna ili kao da sam ´običnaª trudnica koja još niti ne zna ništa. Zovem bolnicu, ne mogu dobiti mog doktora. Kažu mi da je tamo ali da ću ga teško dobiti telefonom.

Petak je. Shvaćam da ne mogu čekati do ponedjeljka. Nazovem muža ponovno i zamolim ga da se nađemo u bolnici.

Sretnemo doktora na hodnku. U žurbi je, pozdravi nas na brzinu i pita kako smo. Pokažemo mu papir na kome piše ona prekrasna brojka 1630. Nasmije se, zagrli me i kaže neka ga pričekamo.

Pola sata kasnije ležim o ordinaciji i gledam u točkicu na zaslonu ultrazvuka. Doktor kaže da je prerano da bi se vidio plod, ali da sam definitivno trudna. Moje tijelo se trese od uzbuđnjenja. Ali um postavlja logična pitanja.

Doktor ima odgovore na većinu. I čestitike, i radostan sjaj u očima. Kaže neka dođem na ultrazvuk za dva tjedna i da će se tada vidjeti više. Pričam što sam sve radila prošli tjedan – dizala teško, vježbala, imala odnose, prestala uzimati terapiju. On se smješka i kaže da je to dokaz da ne možemo puno utjecati. ´Kada hoće, hoće.ª Ali neka se ipak od sada pripazim.

Kasnije, muž i ja šećemo gradom, držimo se za ruke i uživamo u proljetnom danu. Ne grlimo se i ne skačemo od sreće. Radost dolazi polako, izmješana sa strepnjom hoće li sve biti u redu. Samo jedan mali dio nas, negdje iznutra, usuđuje se vrištati i plakati od radosti. I raste, zajedno s malim bićem u meni."

Dogovoreno dakle.
Mnjami, kakav keksic predivni. Ionako sam vec tri-cetiri dana stalno gladna pa cu da navalim na ove tvoje kolace


Mmmmmmmmmmmmmm TORTAAAAAAAAAA


Ovo je bas dobra fora, pa cu da ti je ukradem, ako se slazes!

Mmmmmmmmmmmmmmm koji batacic!!!


BRAVO TAJCI i sama tako!!!!!


:wub: Predivno!!!!!
Sigurna si da ce biti razlicitog pola????


Idemo dalje duso draga!!!!


Dobrodosla Cico (mlogo dobar ovaj nik) i sto pre otisla u prvi!

LJUBIIIIIIIM
Hvala Simona. Kako si ti draga? Sta se kod tebe novo desavalo?


Nemoj da se mracis. Steta sto nam Ljuba nije ovde, ona bi to mnogo lepo znala da sroci. Niko od nas ne zna koja je nasa svrha ovde i zasto nam se bas u odredjenom trenu desavaju neke stvari. Tek kasnije, sa odredjen vremenske distnce shvatimo da je bas to iz nekog razloga bilo dobro za nas.
Meni su se tako neke stvari kasnije otvorile, tj shvatila sam zasto je to bilo bolje za mene. Tada sam naravno bila ocajna.
Znam da ce se svakoj od nas otvoriti najlepse poglavlje u zivotu onda kada smo iz nekog razloga spremne na to.

Uh sada sam vas ja zamracila

Evo nasla sam. Plakala sam kao kisa kada sam ovo citala:

"Ova prica je preneta sa Rodinog portala i ima veze sa temom!
Uvijek su najteži ti zadnji dani, kada osluškujem signale koje mi šalje moje tijelo i koristim svaku priliku za zavirivanje u gaćice. Bijelo znači olakšanje. Ali prije ili kasnije pretvori se u smeđe ili crveno. Sjedim na tepihu, grlim samu sebe i plačem. Želim ne osjećati. Tampon i tableta protiv bolova pomažu u tome.

Šesti IVF završava isto kao i prethodnih pet. Ovaj puta odlučujem ne ponavljati onaj besmisleni ritual testiranja na trudnoću nakon što krvarenje već započne. Gubljenje tvrdoglave, besmislene nade bi me još više rastužilo. Ovaj puta vjerujem vlastitom tijelu.

Krvarenje traje tri dana, kao i obično. Četvrti dan sam već isplakala, preboljela, zaboravila... Puno je lakše sada, nego u svim prethodinm postupcima. Mora da s vremenom razočarenje ipak manje boli.

Nadoknađujem poslove koje nisam htjela raditi dok sam se nadala da sam trudna. Kosim travu, nosim posude s cvijećem, pomičem namještaj – gotovo s nekim prkosom. Sada barem to mogu. Utrogestan i Bromergon bacila sam u ladicu. Ugodno je konačno ne uzimati baš nikakve lijekove. Neka vrsta slobode. Sunce je, proljeće je došlo sa svom svojom snagom. Lakše je ne osjetiti tugu u proljeće.

Odlazim na šetnju s mužem. Ne želim predaleko hodati.
´Kako to da se tako brzo umoriš?ª pita me muž.
´Valjda je to zbog svih silnih lijekova koje sam donedavno uzimala. Ili zbog previše odmaranja poslje transfera.ª Odlučujem se što prije opet upisati na fitness.

Gledam se u ogledalu. Dobila sam nekoliko kilograma tijekom postupka. Ipak, trbuh mi je malo manji otkada ne uzimam progesteron. No neću stati u lanjski kupaći ako pod hitno ne krenem na djetu. I grudi me bole malo. Zaključujem da je to zato jer sam istegnula mišiće koji se nalaze ispod njih. Previše grabljanja trave za jedan dan.

Prolazi nekoliko dana. Stanem u uske traperice ali grudi me još uvijek bole. U mene se polako uvlači sumnja da sam ipak trudna. Ja volim razmišljati o nemogućim stvarima. Smišljati scenarije o događajima koji su nevjerojatni. Zamišljam što bi bilo da otkrijem da jesam trudna. E to bi baš bilo čudo. Pravo pravcato čudo.

No to razmišljanje o čudima me počinje umarati. Želim prestati razmišljati o nemogućoj trudnoći i odlučujem ipak kupiti test. Kasno je, samo jedna ljekarna u gradu radi. Šećem pustim ulicama do nje i kroz prozorčić zamolim prodavačicu da mi da test za trudnoću. Iza mene čeka muškarac s malim dječakom. Traži neku mast dok ja izlazim iz ljekarne. Osjećam se malo glupo – zašto ja ovo radim. Prošao je čitav tjedan otkada sam imala menstruaciju.

Kod kuće napravim s testom sve što piše u uputama. Sjednem za kompjuter a plastični štapić stavim na salvetu kraj sebe. Piše da treba čekati 5 minuta. Samo da već jednom vidim tu jednu crticu pa da mogu mirno spavati.

Radim nešto i usput virim u crtice. Polako postaju ljubičaste, obadvije istovremeno. Moje tijelo reagira samo od sebe: srce mi lupa tako da mislim da će iskočiti iz grudi. Ruke se tresu, teško mi je disati.

No mozak ostaje smiren i sabran. Gledam što piše na testu - 99% točnosti. Gledam rok trajanja – još godina dana. Piše da se može upotrijebiti već prvog dana izostale menstruacije. Ne piše ništa za tjedan dana NAKON menstruacije.

Odlučujem ne vjerovati testu. Meni treba više od papirnate trakice i malo plastike da me uvijeri u čuda. Ipak, za svaki slučaj, izvučem Utrogestan iz ladice i upotrijebim dvije kuglice.

Sljedećeg jutra odlazim izvaditi krv. Kasnit ću na posao, ali nema veze. Ionako sam bila puno na bolovanju ovih dana. Odlazim u privatnu kliniku, nemam strpljenja ići po uputnicu niti čekati u blolnici. Sjedim u ordinaciji, sestra mi uzima podatke, stavlja iksić u rubriku B HCG na formularu i priprema iglu i bočicu.

´Rezultati će vam biti za 3 dana,ª kaže. Ja je pogledam kao da mi je rekla neku strašnu vijest. ´Zar vam je hitno?ª
´Da,ª kažem. I kažem da sam već više puta kod njih vadila krv i da je uvijek nalaz bio isti dan.
Objašnjava da su promjenili laboratorij i da zato treba više čekati. Ja ustajem sa stolice. Ne pokušavam objasniti da, kada čekaš 7 godina, ne dolazi u obzir čekati još i ta tri dana.

Sestra je ljubazna i objašnjava mi gdje se nalazi novi privatni laboratorij gdje mogu brzo dobiti nalaze. Odlazim tamo, izvade mi krv i kažu mi da mogu nazvati za 3 sata.

Odlazim na posao i pokušavam ne misliti. Za tri sata zovem laboratorij. Sestra mi kaže brojku 1630. Ne znači mi to puno, pitam koje su referentne vrijednosti. ´Manje od 5ª, kaže. Pitam što to znači. Ona mene pita jesam li sumnjala na trudnoću. I kaže mi da ta brojka znači trudnoću, ali tihim, gotovo suosjećajnim glasom. Kao da me žali. To me nasmije. Kad bi ona znala...

Sama sam u malom uredu, sjednem i zatvorim oči. Razmišljam kako bih sada trebala plakati, vrištati, skakati od sreće. Da bi mi se barem ruke trebale tresti.

Ništa se ne događa. Ne vjerujem nalazu kojega nisam vidjela. Nazovem muža i zamolim ga da ode po nalaz jer ja nisam sigurna da sam dobro razumjela što su mi rekli.

Zove me malo kasnije, kaže da sam ih dobro razumjela. I da je pitao znači li to da sam trudna. Rekli su mu da znači i pitali ga je li zadovoljan. Smije se i kaže da im je odgovorio da je zadovoljan.

Ne znam što da radim. Da odem kući i zavučem se u krevet. Ili da nastavim živjeti kao i dan ranije, kao da nisam trudna ili kao da sam ´običnaª trudnica koja još niti ne zna ništa. Zovem bolnicu, ne mogu dobiti mog doktora. Kažu mi da je tamo ali da ću ga teško dobiti telefonom.

Petak je. Shvaćam da ne mogu čekati do ponedjeljka. Nazovem muža ponovno i zamolim ga da se nađemo u bolnici.

Sretnemo doktora na hodnku. U žurbi je, pozdravi nas na brzinu i pita kako smo. Pokažemo mu papir na kome piše ona prekrasna brojka 1630. Nasmije se, zagrli me i kaže neka ga pričekamo.

Pola sata kasnije ležim o ordinaciji i gledam u točkicu na zaslonu ultrazvuka. Doktor kaže da je prerano da bi se vidio plod, ali da sam definitivno trudna. Moje tijelo se trese od uzbuđnjenja. Ali um postavlja logična pitanja.

Doktor ima odgovore na većinu. I čestitike, i radostan sjaj u očima. Kaže neka dođem na ultrazvuk za dva tjedna i da će se tada vidjeti više. Pričam što sam sve radila prošli tjedan – dizala teško, vježbala, imala odnose, prestala uzimati terapiju. On se smješka i kaže da je to dokaz da ne možemo puno utjecati. ´Kada hoće, hoće.ª Ali neka se ipak od sada pripazim.

Kasnije, muž i ja šećemo gradom, držimo se za ruke i uživamo u proljetnom danu. Ne grlimo se i ne skačemo od sreće. Radost dolazi polako, izmješana sa strepnjom hoće li sve biti u redu. Samo jedan mali dio nas, negdje iznutra, usuđuje se vrištati i plakati od radosti. I raste, zajedno s malim bićem u meni."

Evo nasla sam. Plakala sam kao kisa kada sam ovo citala:

"Ova prica je preneta sa Rodinog portala i ima veze sa temom!
Uvijek su najteži ti zadnji dani, kada osluškujem signale koje mi šalje moje tijelo i koristim svaku priliku za zavirivanje u gaćice. Bijelo znači olakšanje. Ali prije ili kasnije pretvori se u smeđe ili crveno. Sjedim na tepihu, grlim samu sebe i plačem. Želim ne osjećati. Tampon i tableta protiv bolova pomažu u tome.

Šesti IVF završava isto kao i prethodnih pet. Ovaj puta odlučujem ne ponavljati onaj besmisleni ritual testiranja na trudnoću nakon što krvarenje već započne. Gubljenje tvrdoglave, besmislene nade bi me još više rastužilo. Ovaj puta vjerujem vlastitom tijelu.

Krvarenje traje tri dana, kao i obično. Četvrti dan sam već isplakala, preboljela, zaboravila... Puno je lakše sada, nego u svim prethodinm postupcima. Mora da s vremenom razočarenje ipak manje boli.

Nadoknađujem poslove koje nisam htjela raditi dok sam se nadala da sam trudna. Kosim travu, nosim posude s cvijećem, pomičem namještaj – gotovo s nekim prkosom. Sada barem to mogu. Utrogestan i Bromergon bacila sam u ladicu. Ugodno je konačno ne uzimati baš nikakve lijekove. Neka vrsta slobode. Sunce je, proljeće je došlo sa svom svojom snagom. Lakše je ne osjetiti tugu u proljeće.

Odlazim na šetnju s mužem. Ne želim predaleko hodati.
´Kako to da se tako brzo umoriš?ª pita me muž.
´Valjda je to zbog svih silnih lijekova koje sam donedavno uzimala. Ili zbog previše odmaranja poslje transfera.ª Odlučujem se što prije opet upisati na fitness.

Gledam se u ogledalu. Dobila sam nekoliko kilograma tijekom postupka. Ipak, trbuh mi je malo manji otkada ne uzimam progesteron. No neću stati u lanjski kupaći ako pod hitno ne krenem na djetu. I grudi me bole malo. Zaključujem da je to zato jer sam istegnula mišiće koji se nalaze ispod njih. Previše grabljanja trave za jedan dan.

Prolazi nekoliko dana. Stanem u uske traperice ali grudi me još uvijek bole. U mene se polako uvlači sumnja da sam ipak trudna. Ja volim razmišljati o nemogućim stvarima. Smišljati scenarije o događajima koji su nevjerojatni. Zamišljam što bi bilo da otkrijem da jesam trudna. E to bi baš bilo čudo. Pravo pravcato čudo.

No to razmišljanje o čudima me počinje umarati. Želim prestati razmišljati o nemogućoj trudnoći i odlučujem ipak kupiti test. Kasno je, samo jedna ljekarna u gradu radi. Šećem pustim ulicama do nje i kroz prozorčić zamolim prodavačicu da mi da test za trudnoću. Iza mene čeka muškarac s malim dječakom. Traži neku mast dok ja izlazim iz ljekarne. Osjećam se malo glupo – zašto ja ovo radim. Prošao je čitav tjedan otkada sam imala menstruaciju.

Kod kuće napravim s testom sve što piše u uputama. Sjednem za kompjuter a plastični štapić stavim na salvetu kraj sebe. Piše da treba čekati 5 minuta. Samo da već jednom vidim tu jednu crticu pa da mogu mirno spavati.

Radim nešto i usput virim u crtice. Polako postaju ljubičaste, obadvije istovremeno. Moje tijelo reagira samo od sebe: srce mi lupa tako da mislim da će iskočiti iz grudi. Ruke se tresu, teško mi je disati.

No mozak ostaje smiren i sabran. Gledam što piše na testu - 99% točnosti. Gledam rok trajanja – još godina dana. Piše da se može upotrijebiti već prvog dana izostale menstruacije. Ne piše ništa za tjedan dana NAKON menstruacije.

Odlučujem ne vjerovati testu. Meni treba više od papirnate trakice i malo plastike da me uvijeri u čuda. Ipak, za svaki slučaj, izvučem Utrogestan iz ladice i upotrijebim dvije kuglice.

Sljedećeg jutra odlazim izvaditi krv. Kasnit ću na posao, ali nema veze. Ionako sam bila puno na bolovanju ovih dana. Odlazim u privatnu kliniku, nemam strpljenja ići po uputnicu niti čekati u blolnici. Sjedim u ordinaciji, sestra mi uzima podatke, stavlja iksić u rubriku B HCG na formularu i priprema iglu i bočicu.

´Rezultati će vam biti za 3 dana,ª kaže. Ja je pogledam kao da mi je rekla neku strašnu vijest. ´Zar vam je hitno?ª
´Da,ª kažem. I kažem da sam već više puta kod njih vadila krv i da je uvijek nalaz bio isti dan.
Objašnjava da su promjenili laboratorij i da zato treba više čekati. Ja ustajem sa stolice. Ne pokušavam objasniti da, kada čekaš 7 godina, ne dolazi u obzir čekati još i ta tri dana.

Sestra je ljubazna i objašnjava mi gdje se nalazi novi privatni laboratorij gdje mogu brzo dobiti nalaze. Odlazim tamo, izvade mi krv i kažu mi da mogu nazvati za 3 sata.

Odlazim na posao i pokušavam ne misliti. Za tri sata zovem laboratorij. Sestra mi kaže brojku 1630. Ne znači mi to puno, pitam koje su referentne vrijednosti. ´Manje od 5ª, kaže. Pitam što to znači. Ona mene pita jesam li sumnjala na trudnoću. I kaže mi da ta brojka znači trudnoću, ali tihim, gotovo suosjećajnim glasom. Kao da me žali. To me nasmije. Kad bi ona znala...

Sama sam u malom uredu, sjednem i zatvorim oči. Razmišljam kako bih sada trebala plakati, vrištati, skakati od sreće. Da bi mi se barem ruke trebale tresti.

Ništa se ne događa. Ne vjerujem nalazu kojega nisam vidjela. Nazovem muža i zamolim ga da ode po nalaz jer ja nisam sigurna da sam dobro razumjela što su mi rekli.

Zove me malo kasnije, kaže da sam ih dobro razumjela. I da je pitao znači li to da sam trudna. Rekli su mu da znači i pitali ga je li zadovoljan. Smije se i kaže da im je odgovorio da je zadovoljan.

Ne znam što da radim. Da odem kući i zavučem se u krevet. Ili da nastavim živjeti kao i dan ranije, kao da nisam trudna ili kao da sam ´običnaª trudnica koja još niti ne zna ništa. Zovem bolnicu, ne mogu dobiti mog doktora. Kažu mi da je tamo ali da ću ga teško dobiti telefonom.

Petak je. Shvaćam da ne mogu čekati do ponedjeljka. Nazovem muža ponovno i zamolim ga da se nađemo u bolnici.

Sretnemo doktora na hodnku. U žurbi je, pozdravi nas na brzinu i pita kako smo. Pokažemo mu papir na kome piše ona prekrasna brojka 1630. Nasmije se, zagrli me i kaže neka ga pričekamo.

Pola sata kasnije ležim o ordinaciji i gledam u točkicu na zaslonu ultrazvuka. Doktor kaže da je prerano da bi se vidio plod, ali da sam definitivno trudna. Moje tijelo se trese od uzbuđnjenja. Ali um postavlja logična pitanja.

Doktor ima odgovore na većinu. I čestitike, i radostan sjaj u očima. Kaže neka dođem na ultrazvuk za dva tjedna i da će se tada vidjeti više. Pričam što sam sve radila prošli tjedan – dizala teško, vježbala, imala odnose, prestala uzimati terapiju. On se smješka i kaže da je to dokaz da ne možemo puno utjecati. ´Kada hoće, hoće.ª Ali neka se ipak od sada pripazim.

Kasnije, muž i ja šećemo gradom, držimo se za ruke i uživamo u proljetnom danu. Ne grlimo se i ne skačemo od sreće. Radost dolazi polako, izmješana sa strepnjom hoće li sve biti u redu. Samo jedan mali dio nas, negdje iznutra, usuđuje se vrištati i plakati od radosti. I raste, zajedno s malim bićem u meni."

Evo nasla sam. Plakala sam kao kisa kada sam ovo citala:

"Ova prica je preneta sa Rodinog portala i ima veze sa temom!
Uvijek su najteži ti zadnji dani, kada osluškujem signale koje mi šalje moje tijelo i koristim svaku priliku za zavirivanje u gaćice. Bijelo znači olakšanje. Ali prije ili kasnije pretvori se u smeđe ili crveno. Sjedim na tepihu, grlim samu sebe i plačem. Želim ne osjećati. Tampon i tableta protiv bolova pomažu u tome.

Šesti IVF završava isto kao i prethodnih pet. Ovaj puta odlučujem ne ponavljati onaj besmisleni ritual testiranja na trudnoću nakon što krvarenje već započne. Gubljenje tvrdoglave, besmislene nade bi me još više rastužilo. Ovaj puta vjerujem vlastitom tijelu.

Krvarenje traje tri dana, kao i obično. Četvrti dan sam već isplakala, preboljela, zaboravila... Puno je lakše sada, nego u svim prethodinm postupcima. Mora da s vremenom razočarenje ipak manje boli.

Nadoknađujem poslove koje nisam htjela raditi dok sam se nadala da sam trudna. Kosim travu, nosim posude s cvijećem, pomičem namještaj – gotovo s nekim prkosom. Sada barem to mogu. Utrogestan i Bromergon bacila sam u ladicu. Ugodno je konačno ne uzimati baš nikakve lijekove. Neka vrsta slobode. Sunce je, proljeće je došlo sa svom svojom snagom. Lakše je ne osjetiti tugu u proljeće.

Odlazim na šetnju s mužem. Ne želim predaleko hodati.
´Kako to da se tako brzo umoriš?ª pita me muž.
´Valjda je to zbog svih silnih lijekova koje sam donedavno uzimala. Ili zbog previše odmaranja poslje transfera.ª Odlučujem se što prije opet upisati na fitness.

Gledam se u ogledalu. Dobila sam nekoliko kilograma tijekom postupka. Ipak, trbuh mi je malo manji otkada ne uzimam progesteron. No neću stati u lanjski kupaći ako pod hitno ne krenem na djetu. I grudi me bole malo. Zaključujem da je to zato jer sam istegnula mišiće koji se nalaze ispod njih. Previše grabljanja trave za jedan dan.

Prolazi nekoliko dana. Stanem u uske traperice ali grudi me još uvijek bole. U mene se polako uvlači sumnja da sam ipak trudna. Ja volim razmišljati o nemogućim stvarima. Smišljati scenarije o događajima koji su nevjerojatni. Zamišljam što bi bilo da otkrijem da jesam trudna. E to bi baš bilo čudo. Pravo pravcato čudo.

No to razmišljanje o čudima me počinje umarati. Želim prestati razmišljati o nemogućoj trudnoći i odlučujem ipak kupiti test. Kasno je, samo jedna ljekarna u gradu radi. Šećem pustim ulicama do nje i kroz prozorčić zamolim prodavačicu da mi da test za trudnoću. Iza mene čeka muškarac s malim dječakom. Traži neku mast dok ja izlazim iz ljekarne. Osjećam se malo glupo – zašto ja ovo radim. Prošao je čitav tjedan otkada sam imala menstruaciju.

Kod kuće napravim s testom sve što piše u uputama. Sjednem za kompjuter a plastični štapić stavim na salvetu kraj sebe. Piše da treba čekati 5 minuta. Samo da već jednom vidim tu jednu crticu pa da mogu mirno spavati.

Radim nešto i usput virim u crtice. Polako postaju ljubičaste, obadvije istovremeno. Moje tijelo reagira samo od sebe: srce mi lupa tako da mislim da će iskočiti iz grudi. Ruke se tresu, teško mi je disati.

No mozak ostaje smiren i sabran. Gledam što piše na testu - 99% točnosti. Gledam rok trajanja – još godina dana. Piše da se može upotrijebiti već prvog dana izostale menstruacije. Ne piše ništa za tjedan dana NAKON menstruacije.

Odlučujem ne vjerovati testu. Meni treba više od papirnate trakice i malo plastike da me uvijeri u čuda. Ipak, za svaki slučaj, izvučem Utrogestan iz ladice i upotrijebim dvije kuglice.

Sljedećeg jutra odlazim izvaditi krv. Kasnit ću na posao, ali nema veze. Ionako sam bila puno na bolovanju ovih dana. Odlazim u privatnu kliniku, nemam strpljenja ići po uputnicu niti čekati u blolnici. Sjedim u ordinaciji, sestra mi uzima podatke, stavlja iksić u rubriku B HCG na formularu i priprema iglu i bočicu.

´Rezultati će vam biti za 3 dana,ª kaže. Ja je pogledam kao da mi je rekla neku strašnu vijest. ´Zar vam je hitno?ª
´Da,ª kažem. I kažem da sam već više puta kod njih vadila krv i da je uvijek nalaz bio isti dan.
Objašnjava da su promjenili laboratorij i da zato treba više čekati. Ja ustajem sa stolice. Ne pokušavam objasniti da, kada čekaš 7 godina, ne dolazi u obzir čekati još i ta tri dana.

Sestra je ljubazna i objašnjava mi gdje se nalazi novi privatni laboratorij gdje mogu brzo dobiti nalaze. Odlazim tamo, izvade mi krv i kažu mi da mogu nazvati za 3 sata.

Odlazim na posao i pokušavam ne misliti. Za tri sata zovem laboratorij. Sestra mi kaže brojku 1630. Ne znači mi to puno, pitam koje su referentne vrijednosti. ´Manje od 5ª, kaže. Pitam što to znači. Ona mene pita jesam li sumnjala na trudnoću. I kaže mi da ta brojka znači trudnoću, ali tihim, gotovo suosjećajnim glasom. Kao da me žali. To me nasmije. Kad bi ona znala...

Sama sam u malom uredu, sjednem i zatvorim oči. Razmišljam kako bih sada trebala plakati, vrištati, skakati od sreće. Da bi mi se barem ruke trebale tresti.

Ništa se ne događa. Ne vjerujem nalazu kojega nisam vidjela. Nazovem muža i zamolim ga da ode po nalaz jer ja nisam sigurna da sam dobro razumjela što su mi rekli.

Zove me malo kasnije, kaže da sam ih dobro razumjela. I da je pitao znači li to da sam trudna. Rekli su mu da znači i pitali ga je li zadovoljan. Smije se i kaže da im je odgovorio da je zadovoljan.

Ne znam što da radim. Da odem kući i zavučem se u krevet. Ili da nastavim živjeti kao i dan ranije, kao da nisam trudna ili kao da sam ´običnaª trudnica koja još niti ne zna ništa. Zovem bolnicu, ne mogu dobiti mog doktora. Kažu mi da je tamo ali da ću ga teško dobiti telefonom.

Petak je. Shvaćam da ne mogu čekati do ponedjeljka. Nazovem muža ponovno i zamolim ga da se nađemo u bolnici.

Sretnemo doktora na hodnku. U žurbi je, pozdravi nas na brzinu i pita kako smo. Pokažemo mu papir na kome piše ona prekrasna brojka 1630. Nasmije se, zagrli me i kaže neka ga pričekamo.

Pola sata kasnije ležim o ordinaciji i gledam u točkicu na zaslonu ultrazvuka. Doktor kaže da je prerano da bi se vidio plod, ali da sam definitivno trudna. Moje tijelo se trese od uzbuđnjenja. Ali um postavlja logična pitanja.

Doktor ima odgovore na većinu. I čestitike, i radostan sjaj u očima. Kaže neka dođem na ultrazvuk za dva tjedna i da će se tada vidjeti više. Pričam što sam sve radila prošli tjedan – dizala teško, vježbala, imala odnose, prestala uzimati terapiju. On se smješka i kaže da je to dokaz da ne možemo puno utjecati. ´Kada hoće, hoće.ª Ali neka se ipak od sada pripazim.

Kasnije, muž i ja šećemo gradom, držimo se za ruke i uživamo u proljetnom danu. Ne grlimo se i ne skačemo od sreće. Radost dolazi polako, izmješana sa strepnjom hoće li sve biti u redu. Samo jedan mali dio nas, negdje iznutra, usuđuje se vrištati i plakati od radosti. I raste, zajedno s malim bićem u meni."

Pozdrav drage moje devojke!!!
Evo najzad i mene, doduse danas na kratko, ali obecavam da cu vec od sutra da se lagano vratim vama mojim divnim cekalicama.
Predpostavljam da sam puuuuuuuuuuuno toga propustila, pa bih vas zamolila za pregled noviteta, a nadam se da ih puno ima!!!
CILJam vas sve!!!!