LuLo

Oprosti, malo sam se kasno prikljucila na temu pa nisam bas u toku... Al' sad vidjeh da je tvoja beba vec "velika". Mislim, ima preko 9 mjeseci. Zar je moguce da jos uvijek nemate normalne odnose? Jel problem psiholoske prirode ili je neki medicinski razlog u pitanju? Jos jednom, oprosti na znatizelji i oprosti ako pitam nesto sto si vec pojasnila.

Nisu ga htjeli izmjeriti? Na redovitoj kontroli? Zar je to moguce???

Negdje sam citala da se pravi boom desi kada dijete prijedje prag od 50 rijeci. Nakon toga jednostavno pocne spajati recenice. S tim da se mora imati na umu da ce dijete dok ne savlada tih 50 rijeci neke od njih prestati koristiti. Tako ce npr. jednom usvojenu rijec izbaciti potpuno iz rijecnika pa neki roditelji pomisle da su zaboravili na nju, ali ce ju onda opet upotrijebiti kad se najmanje nadate.

Uglavnom, tocno to sam prolazila s prvim djetetom. Cinilo mi se u periodu od 18 mjeseci do 2. rodjendana kao da nazaduje i da vise ne zna reci ni ono sto je znala... A onda je odjednom progovorila. Pretpostavljam da ce tako biti i s malim. Btw, sad ima 17 mjeseci i zna reci mama, tata, av-av (za psa), keke (seka), baba, deda, duda i voda. Za pojedine stvari mi kaze prva dva slova, nekad cak i samo jedno. Tako npr. konjicu kaze samo K.

mi smo "stolicu za razmisljanje" poceli koristiti sa nepunih 2 godine. Mozda i ne bi poceli toliko rano da nismo skuzili da ju upravo u vrticu primjenjuju. Od tada je "stolica" stalan dio nase obitelji koju sve rjedje koristimo - sve manje postoji potreba za njom.
Kad je bila manja mi smo malenoj odredjivali koliko bi trebala sjediti. Najcesce je to bilo minutu-dvije dok se ne bi potpuno smirila i rekla oprosti. Jako je bitno da djeca nauce reci oprosti, to je rijec koju kasnije i odrasli ne znaju upotrebljavati ako ju nisu svladali kao djeca. Nakon oprosti slijedi zagrljaj i pusa i razgovor. Uvijek joj kazem da ju mama voli uvijek pa cak i kada je zlocesta, samo da mama nije sretna kad je zlocesta, a da ona sigurno ne zeli da mama bude tuzna... Sad je vec veca pa joj dopustimo da sama odluci kad je spremna ustati se sa stolice. Kad se smiri, izbroji do 10 (sad je u fazi brojanja pa joj je to super), kaze da je "razmislila" i isprica se.
Mladji ima svega 16 mjeseci pa jos ne kuzi koncept stolice kao kazne, ali i on, oponasajuci stariju seku, sjedne na stolicu pa sam sebi pocne pljeskati rukicama i sam sebi veli "bravo". Smijeh zivi

moja malena nije progovorila u punom smislu rijeci do jedno 2 godine. Prije toga je znala reci mama, tata i sl. - ali to ne smatram govorom. Sa jedno 18 mjeseci je pocela govoriti prva dva slova pojedinih rijeci... Islo je to tako polako da sam mislila da nikad nece progovoriti. Tamo negdje netom prije drugog rodjendana je pocela sve imenovati, neke rijeci manje, neke vise uspjesno. Od tad je krenula hiperevolucija. Nikad necu zaboraviti dan kad me pitala: "Mama, gdje zive mame od andjela?" Taj dan nije jos imala ni 2.5 godine.

ja osobno ne bih lagala djetetu da je tako mu dragu dudu odnjela vila, maca ili nesto trece. Djeca su zlopamtila i, koliko god se to nama cini suprotnim, pamte jaaako dugo. Hocu reci, ta za nas sitna laz moze rezultirati da se kasnije dijete boji te iste vile ili mace. Ako ste se bas odlucili za tako naglo odvikavanje, onda sam radije za varijantu probusiti dudu iglom da im postane nezanimljiva.

meni se nakon 1. poroda zelja vratila brzo, ali mi je bilo jako bolno. Toliko da bi nakon svakog pokusaja odustali. Sve dok nisam u ljekarni vidjela durexov gel za olaksavanje penetracije. Pitala da li ga mogu koristiti i rekli su mi da ga upravo najvise i koriste zene poslije poroda. Dosla doma sva sretna i odmah ga isprobali, sreci nije bilo kraja
Nakon nekog vremena sam se i psihicki valjda dovoljno opustila da mi gel nije bio ni potreban. Nakon 2. poroda smo odmah po izlasku iz bolnice kupili taj isti gel - cisto da ga imamo pri ruci kad nam se zelja vrati. Hehehe! Cak i dan danas ga znamo nekad koristiti kad nam dodje zelja, a nemamo toliko vremena pa preskocimo prvu fazu i idemo na konkretno

ja sam obje svoje epiduralne primila u Spanjolskoj, gdje zivimo. Ne znam je li takva praksa i kod nas, ali meni su epiduralni davali malo po malo, a ne odjednom. Anesteziolog je bio prisutan cijelo vrijeme i prvo mi je ugradio na mjesto uboda cjevcicu kao sto se ugradi prilikom infuzije tako da je kasnije kroz isti ubod upotpunjavao anesteziju. Tocnije, prvo mi je dao odredjenu dozu pa cekao reakciju par minuta pa, ako bi me jos bolilo, onda bi mi dao jos malo. Na taj nacin sam ja odredjivala kolicinu tj. dozu anestezije sto upravo sprjecava da se ostane bez osjecaja kada treba stiskati. Tek nakon sto sam ja rekla da vise ne osjecam tolike bolove mi je izvadio kateter, mene polegli na stol za radjanje i u roku od 10 minuta moje dijete je bilo vani.

hvala, pokusat cu joj staviti par sata ranije pa vidjeti ima li rezultata.

Imam dvoje djece, oboje rodjeni sa epiduralnom. Meni su oba poroda ostala u odlicnom sjecanju i jos bih ih deset takvih mogla imati. Ipak, zadovoljit cu se s ovo dvoje koje imam

Uglavnom, samo primanje epiduralne mi nije bilo nimalo bolno. Osjetila sam tek neko jace zatezanje. Moram priznati da sam porode imala u privatnoj bolnici sa odlicnim anesteziologom. Sam porod je prosao bezbolno, a nakon sto je epiduralna popustila nisam imala bas vecih posljedica. Nakon prvog poroda me jedno sat vremena bolila glava, nakon drugog cak ni to.
Naravno, najduzi dio poroda, a to je pripremni proces ili dilatacija, sam obavila bez epiduralne. Za drugi porod sam mislila, moci cu ja to i bez, kad sam na prvom i onako bila sve do zadnjih pola sata bez anestezije. Na to mi je moj ginekolog cijelo vrijeme govorio: "zasto trpiti kad ti moze biti lakse? Nemoj se muciti.". I, bio je u pravu, stavili mi epiduralnu, u roku od pola sata drzala malenoga na trbuhu dok mu je njegov tata rezao pupcanu vrpcu. Da sam mogla i bez epiduralne, mozda i jesam, ali da bih ju opet uzela kad bih opet isla radjati, bih!

malena je imala atopijski dermatitis (ekcem) pa smo morali koristiti iskljucivo one bez alkohola i parfema. Kad se rodio sin, on nije imao nikakvih problema s kozom, ali smo se mi navikli na neutralne maramice da su nam obicne onda imale prejak miris. Cak toliko da su nam neke i smrdile. Tako da sad i dalje nastavljamo koristiti maramice bez parfema i alkohola. Njihova prednost je sto ih mozemo koristiti i za lice. Pa cak i ja sminku skidam s njima Sto se marke tice, ona nam i nije toliko bitna.

nama je pedijatrica na kontroli od 6 mjeseci rekla da mozemo poceti malo povlaciti, koliko ide, nikad na silu. Kad je na kontroli od 9 mjeseci vidjela da nema nikakvog pomaka, rekla nam je da nastavimo povlaciti malo po malo pa cemo vidjeti koliko je napredovalo. Nista. Na kontroli od godinu nam je rekla da ako se ne otvori samo, da cemo pokusati prvo s kremicama, a, ako ni to ne uspije, na operaciju. Sad me sve strah sta ce nam reci na kontroli od 15 mjeseci - jer i dalje nema nikakvog pomaka. Zatvoreno je da ne moze biti zatvorenije.

Luciji su vec drugi dan u bolnici rekli da ima atopicnu kozu (atopijski dermatitis/ekcem) i da ce morati koristiti kreme specijalne za takvu kozu. Promijenili smo ih dosta, na kraju nasli neku LetiAT4. Ne znam da li je ima u nasim ljekarnama (mi zivimo vani), ali mozda nije ni bitno da se radi o toj marki, vec jednostavno isprobati koja odgovara vasem djetetu. Ono na sto se obavezno mora obratiti paznja je da bude specijalna krema, sampon, gel za tusiranje i sve ostalo od kozmetickih proizvoda... Takve kreme ne sadrze ni alkohol, ni parfem, nikakve konzervanse, ni nikakva umjetna bojila. Kad je bila mala cesto je imala erupcije na tijelu. U Hrvatskoj znam da postoji Mustelina kolekcija za atopicnu kozu.
Lucija je s godinama postala otpornija pa sad redovitim koristenjem specijalnog gela za tusiranje i sampona nemamo vise crvenila, svrbeza, krasti po tijelu. Toliko nam je dobro da se cisto bojim i pokusati uvesti neke promjene u kozmetici.
Kad se rodio mladji sin, vec na prvi pogled se vidjelo da on nema takvih problema. On cak spada u drugi ekstrem - sa njim ne koristimo nikakve kreme. Dermatolog kojem su isli oba djeteta nam je rekao da sto manje kozmetike, tim bolje. Naravno, ako je moguce. Sad se toga pridrzavamo. Kremicu na guzu stavljamo samo kad je crvena, za sve ostale dane pustamo kozi da se sama brani.

Zivimo vani pa nisu iste marke. Ali mislim da i Pampers ima jer smo mi ovdje kupovali od Dodota, sto je ista firma samo se razlicito zove na razlicitim trzistima.

Lucia je imala 20 mjeseci kad smo saznali da smo opet trudni. Vec tada smo poceli sa pripremama. Prvo smo njoj sa dvije godine kupili krevet i rekli joj kako je ona velika dobra djevojcica pa moze spavati u krevetu. Ni u jednom trenutku nismo rekli da ide iz krevetica jer cemo taj njen dati bratu. Jednostavno smo maknuli krevetic iz kuce (dali prijateljima na cuvanje da ga ona neko vrijeme ne vidi). Kad smo ga ponovo vratili u kucu maknuli smo s njega sve ono sto bi ju moglo podsjecati da je krevetic bio njen.
Na odlazak u bolnicu smo ju isto pripremali objasnjavajuci joj da ce mama ici u bolnicu da mi "izvade" bracu iz buse. Pomoglo je i to sto mi je prijateljica bila nedavno rodila i odveli smo ju kod njih u rodiliste da vidi bebu. Onda sam joj stalno govorila da ce i mama ici isto tako i da ce me doci posjetiti, a da ce baka brinuti za to vrijeme o njoj. Citala sam da prvi susret s mamom mora biti bez bebe u rukama. Odnosno, prvo posvetiti paznju njoj, a bebu niti ne gledati. Tako smo i napravili. Dosla je k meni u sobu, ja sam sjedila na krevetu, a brat je lezao u svom bolnickom kreveticu. Nju smo odmah posjeli kod mene na krevet i nismo uopce obracali paznju na maloga. Pitala me sta mi je to na ruci, pricali smo malo s njom, a onda ju pitali da li hoce vidjeti brata. Onda mu je ona dala igracku koju mu je ona kao "velika seka" kupila. To je bila prva i jedina igracka koju smo stavili pored bebe. Kad su nam ljudi dolazili u posjetu svi su nam donosili poklone za malenoga, ali i neku sitnicu njoj - jer je postala "velika seka". Na taj nacin je povezala bratov dolazak kao nesto lijepo, a poziciju "velika seka" kao nesto pozitivno i korisno. Dopustili smo joj da ga primi u ruke kad je ona to htjela, da ga kupa, da ga ljubi, kasnije da ga hrani... Naravno, sve uz nasu pomoc i nadgledanje. Po izlasku iz bolnice smo par puta ostavili bebu sa bakom, a otisli samo s njom u setnju, u park... Nakon nekog vremena nam je rekla da ne zeli ici vise nikud bez brata. Nikad nismo vidjeli niti trag ljubomore.

ma i nama se poslije toga potkrala koja "nezgoda".

Mozda ima problema sa kremom, ne sa pelenama. Nasa je isto imala kraste na guzi koliko joj je bila upaljena. Pedijatar nam rekao da ima atopicnu kozu i da joj kupimo specijalnu kremu. Od tada super, pelene smo koristili razne,ne samo pampers, guza je bila dobro.

Mi smo u takvim situacijama probali skinuti pelenu i staviti ju na tutu. Ali bez stresa!!! Najbitnije je da se dijete ne isfrustrira ako prvih par puta ne uspije. Zato mu stalno treba govoriti da nema veze i da ce uspjeti drugi put. A ako ne uspije, opet nece biti nikakve veze. Naravno, ako uspije onda ga pohvaliti na sve strane. Sjecam se da smo mi punu tutu nosili do svih clanova obitelji i igracaka i morali smo svima pokazati kako je tuta puna. Hehe, malo perverzno, ali pomaze. Naravno, poslije to nece biti potrebno. Druga stvar koja pomaze su "pelene gace" tj. normalne pelene koje se skidaju kao gace i puno lakse ih je skinuti u danom trenutku. Malo su skuplje, ali smatrajte to kao zavrsnu fazu poslije koje pelene skroz nestaju.


Da. da jos nadodam, negdje sam citala da je dobro da djetetu "pokazete" sto se treba raditi. Ma kako glupo zvucalo, da bi trebali djetetu dopustiti da udje u WC i da vidi sta to mama ili tata rade. Vele da roditelji najvecu gresku rade kada zatvaraju vrata kao da se srame onoga sto se desava na wc-skoljki iliti, po njihovom, "velikoj tuti". Na taj nacin dijete isto misli da je to nesto cega se treba sramiti i da se upravo iz tog razloga puno djece skriva u neki cosak kad obavljaju nuzdu. Kazu da je kasnije, kad jednom savladaju tehniku, puno lakse objasniti djetetu da se ne smije ulaziti u WC kad je netko tamo. Mi osobno probali, tocnije ja jer MM nije bio u stanju odreci se privatnosti, i ispalo je ok. Sad me sa tri godine tjera van i zatvara ona vrata i veli mi da ju pustim na miru dok kaka. Hehehehe.

imam dvoje djece. Starija curica je jos kao beba od par mjeseci imala stalni prolijev. Vec je doslo do toga da je pocela odbijati jesti. Sve to bilo popraceno sa atopicnom kozom. Na kraju joj je dijagnosticirana netolerancija na laktozu. To je mlijecni secer, ne protein kako su neki ovdje pisali. Netolerancija se javlja zbog nedostatka enzima laktase koji razgradjuje taj secer. Dakle, pila je Nestleovo mlijeko kao beba. Kod nas se cak dobiva i na recept jer je, naravno, jako skupo. Na najmanju kolicinu mlijeka npr. ako bi pojela malo salame u kojoj ima mlijecne tvari, imala bi tjedan dana prolijev, nekad cak i temperaturu. Guza bi joj bila u krastama od tolikog prolijeva... Tamo negdje iza drugog rodjendana polako je pocela tolerirati normalno mlijeko s tim da smo prvo krenuli sa uvodjenjem jogurta pa tek onda ostalih mlijecnih proizvoda. Kad su nam isti problemi poceli sa mladjim djetetom, znali smo odmah u cemu je problem i sami postavili dijagnozu koju nam je poslije i pedijatar potvrdio. Nadam se da ce i kod njega ta intolerancija kasnije nestati.
Onaj tko nikad nije imao problema s alergijom ili netolerancijom na mlijeko ne moze si ni zamisliti u cemu svega ima mlijeka. U gotovo 90% proizvoda u ducanima. Znali smo izgubiti sate u kupovini citajuci etikete. Da ne spominjem probleme i objasnjavanje tetama u vrticu sta smije, a sta ne smije jesti... Ona je, siroce, to prihvacala pod normalnim. Netko bi joj ponudio nesto u parku, a ona bi prvo mene pogledala da li uopce smije uzeti. Uglavnom, malena je to prerasla, a nadam se da ce uskoro i njezin brat isto.

Nasa malena ima 3 godine i 8 mjeseci. Do sada nije igrala igrice na kompu, ali od ove godine je krenula u skolu i tamo imaju satove informatike. Da, dobro ste procitale - u skolu. Zivimo u Spanjolskoj i tu djeca kracu u skolu sa napunjene tri godine. Uglavnom, pocela se interesirati za kompjutere i nasli smo joj par igrica namijenjene njenoj dobi (ucenje boja, brojeva, oblika i sl.) Najvise joj se svidja Dora (igrica je nesto poput crtica). Naravno, limitiramo joj vrijeme koje moze provesti za kopjuterom. Najcesce je to upravo onih pola sata dok ja radim rucak, a mladji brat spava. Mislim da u tome nema nista lose, dok god su edukativne i ne igraju nesto sto ih potice nasilju. Osobno mislim da je puno opasnije gledati razno razne crtice, npr. Pokemone ili Spuzva Boba (koji obiluju nasiljem). Trebam napomenuti da inace provodimo svako slobodno vrijeme s njima vani, na zraku. Isto tako pokusavamo sto manje navikavati ju na voznju automobilom i gdje god je moguce idemo pjesice. Osim toga, tri puta tjedno ide na rolanje. Kad smo doma crtamo, igramo se s kockicama, slazemo puzle... Da rezumiram, mislim da joj od pola sata kompjutera dnevno nece biti nista. Dok god roditelji imaju granice i drze ih se, dijete ce ih se isto pridrzavati.

Mi smo malenoj nudili tutu povremeno od nekih 18 mjeseci. Kad bi ulovili vremena tj. kad smo bili doma. Kad je manje-vise naucila sto treba raditi, iskoristili smo ljetni godisnji za potpuno uklanjanje pelena. U roku od tjedan dana pelene su postale proslost.

Mi smo starijoj s godinu dana makli dudu iz dnevne upotrebe. Ostavili smo ju samo za spavanje. Obzirom da strucnjaci kazu da je bitno da dijete ostavi dudu do 3 godine, nismo se pretjerano zurili maknuti joj i preko noci. U nekoliko navrata smo joj predlagali razne nagrade ako ju maknemo, ali nije uspjelo. U medjuvremenu sam ja ostala trudna, rodio se brat i nisam joj htjela govoriti da je ona velika i da mora maknuti dudu da nebi mislila kako je "nova beba" u boljoj poziciji od nje. No, jednog dana smo se setali i u izlogu s igrackama je ugledala Hello Kitty fotic. Pitala me mogu li ga joj kupiti, a ja sam joj rekla da je to za veliku djecu i da, ako hoce fotic, mora maknuti dudu kako bi i ona bila velika. Pristala, kupili fotic, dosli doma, ona je sama makla dudu i vise ju nikada nije zatrazila. Ono sto zapravo zelim reci je da neke stvari ne treba forsirati, vec dodju same po sebi.

Maleni je s tocno godinu imao 86cm i 11.5kg. Starija seka je sa tocno tri imala 100 i 15kg. Vec zadnjih godinu stoji na istoj kilazi, samo joj se visina mijenja.